Plesač Sporog Stepa, bend kojeg predvodi Max Juričić sinoć je istovremeno predstavio uživo album ‘Sunčana strana mjeseca 1’ i otvorio ljetnu terasu zagrebačkog kluba Peti kupe.
Svaka pomisao na ljetnu terasu sa živom glazbom uglavnom je nespojiva s izvođenjem autorske glazbe. Po svim nepisanim pravilima taj prostor rezerviran je za gažere koji pikaju općepoznate hitove i evergrine i zabavljaju najširi mogući presjek publike među kojom se mnogi ne libe naručivati pjesme tijekom večeri.
Kako razbiti tu predrasudu? Vrlo jednostavno. Pozovite Maxa Juričića. Taj prekaljeni novovalac kao da se već poduži stvaralački period bavi rješavanjem te formule minucioznije od svih. On jednostavno voli taj ambijent, kao što voli ljeto i tople ljetne večeri za isporučivanje glazbe. Voli toliko, da i publici poručuje s pozornice da mu to godišnje doba „prođe u pet minuta“. No s druge strane opčinjen je starim zvukom s nekih karipskih destinacija iz vremena dok je tamo carevao calypso – ritam iz kojeg se kasnije razvila sva karipska glazba, računajući tu i reggae – i onim nekim trenutkom kad je Harry Belafonte tu glazbu, originalno nastalu na Trinidadu i Tobagu, zarazno širio zapadu nastupima po njujorškim klubovima.
U tom zvuku ‘beskrajnog ljeta’ razvijao je priču s bendom Ljetno kino, te se u istom ozračju kao prst i nokat stopio sa skoro identičnom vizijom glazbe kako ju je osjećao Vlada Divljan. Malo je reći da su djelovali skupa, prije je to bilo bratimljenje u zajedničkom pogledu na život, time i glazbu. S bendom Plesač Sporog Stepa (u kojem su pored Maxa svestrani Ante Prgin Surka i Vlade Matulić, tj. dugogodišnja srž Ljetnog kina) ugrađeni su osobni autorski tekstovi u kojima su sitne mudrosti i razmišljanja protkani s „du, du“ ili „da, da“ elementima u „refrenima za svakog“, pa tako i za slučajnu publiku ljetnih terasa.
Sinoć na koncertu u dvorištu Petog kupea nije nedostajalo ni tih stranih turista-padobranaca koji su valjda tamo slučajno završili privučeni ugođajem, pa se po gore navedenom običaju naručivanja pjesama jedna gošća došetala do Maxa nakon uvodnih „Ko da nema sutra“ i „Prva, druga, treća“ i pitala hoće li pjevati nešto na engleskom, što je potom postao lajtmotiv koncerta, jer je Juričić kad god bi se sjetio da naredna pjesma donosi neki „dadaistički“ refren u šali ovima dobacivao da će lako naučiti tekstove, obzirom da je „S druge strane granice“ najavio: „Ova vam ima jednostavan tekst: du, du, du, du…“
Plesač Sporog Stepa dakle ne ispunjava direktne želje nikome, ali ta četvorka koja je proizvodila izuzetno šaroliku zvučnu sliku ipak ih je ispunjavala ako bi se pričalo o onome što slušateljska duša traži u ljetnoj večeri, a ne zna to ni sama definirati, jer malo po malo pucao je led one klasične blaziranosti terase na kojoj su mnogi isprva bili više fokusirani na čavrljanje za stolovima ili gledanje koncerta bez nekog pretjeranog feedbacka.
U početku se to činilo kao borba dvije suprotstavljene upornosti, ali upornost Plesača Sporog Stepa naoružana neumornim i zaraznim ritmovima sve više je uzimala prevagu. Je li to bilo pri izvođenju „Suza svetog Lovre“, „Lutam“ ili „Nedjelje“, nisam siguran, ali kad je krenula „Na kraju dana“ brane blaziranosti u redovima publike su popustile. No nije to baš tako prosta i jednostavna situacija u kojoj ustrajni bend osvaja teren samo svojom upornošću. Ima u tekstovima Plesača Sporog Stepa dosta sjete i tuge što nekako transcendentno vode prema bluesu, prema nekoj istini koliko smo krhki iznutra. I nekad se činilo da samo tempo ritma ne dozvoljava potonuće, da bi nekako uvijek u pravom momentu kao ubrzanje pronalaska izlaza iz klonuća uskočili i Maxovi utješni stihovi poput toga da je „sve ovo šala… šala mala“ i da se treba okrenuti pozitivnim percepcijama i malo drukčije sagledati i ono negativno što život nezaobilazno donosi.
Iz tog razloga i jedna „Pusti me da plešem drukčije“ odzvanjala je poput slobodarske himne te večeri u ovom svijetu koji se nekako skučio u svojoj uskogrudnosti i ekstremima netrpeljivosti, a ne kao puki hit za ljetne terase.
Tu negdje u drugoj polovici koncerta se i bend udomaćio i opustio na pozornici jer je cijela stvar kliknula. Max je priznao da je „dotad imao osjećaj da se svima žuri“ i da samo treba isporučivati pjesme bez zadrške (kladio bih se da je i prvi gutljaj vode popio tek tada kad mu je Matulić dao mig da se ukulele raštimao). Kao da je tu došla i svjesnost o onoj „prolaznosti ljeta u pet minuta“ što bi se moglo preslikati i na koncertni ugođaj. Valjda je već bilo proteklo „tri minute tog ljeta“ i da „preostale dvije“ treba zadržati taj moment, jer kraj nije mogao ići u nedogled, dozvola za koncert na otvorenom isticala je 22:30 sati.
Nije samo ritam pomicao tijela, bokove i noge, već je i poruka strujala kroz kičme. U tom ozračju su se „u punom cvatu“ zatekle pjesme „Zadnja prije zime“, „Idealan dan“, „Mala noćna muzika“, „7 nota 100 života“, „Lomi me“… da bi na kraju i prvi redovi počeli svojim kretanjem oponašati valove koji zapljuskuju pješčane plaže, što je, moram priznati, slika koja mi se instantno urezala i po kojoj ću pamtiti ovaj koncert.
Nekako je i to dobilo svoje značenje u stihovima: „Spremi sliku u sjećanje, za crne dane. Ovaj prizor kratko traje“ pjesme „Miris, zlato i tamjan“. Konkretno, te večeri koja kao da je donijela Sunce nakon dugog perioda kiša.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
