Prvu svoju knjigu autobiografskih zapisa, ‘Do posljednjeg daha’, Rade Šerbedžija objavio je 2005. godine. U to vrijeme Šerbedžija je živio u Americi, gdje je, nakon svjetskog uspjeha filma Milča Mančevskog ‘Prije kiše’, dobivao uloge u filmovima Philipa Noycea, Johna Wooa, Stanleyja Kubricka, Clinta Eastwooda i drugih poznatih američkih redatelja.
“U knjizi “Poslije kiše” (naklada Hena com) Šerbedžija nastavlja tamo gdje je s prvom autobiografskom knjigom stao – pa pripovijeda o holivudskim ulogama i nemilosti američke filmske industrije, o planetarno popularnim zvijezdama s kojima je surađivao ali i o ‘malim’, anonimnim ljudima s kojima ga je život spajao, o povratku u Hrvatsku, te o događajima iz prošlosti i sadašnjosti koji su utjecali na njegovu sudbinu i umjetničku karijeru.
Od malog mjesta Bunić u Lici gdje je rođen, Vinkovaca gdje je odrastao, Ljubljane i Londona u kojima je proveo svoje prve izbjegličke godine, do Santa Monice gdje je u Americi živio, Brijuna na kojima već sedamnaest godina svakoga ljeta igra kralja Leara u svom Kazalištu Ulysses i Rijeke u kojoj danas radi kao redovni profesor glume na Studiju glume i medija na riječkom Sveučilištu, Rade Šerbedžija ispisuje emocionalnu i profesionalnu geografiju svog života.
Pritom piše onako kako radi i sve ostalo – strastveno, iskreno, srčano i bez fige u džepu. Mudar je kad nastoji razumjeti one koji su ga optuživali i osuđivali, sentimentalan kad ispisuje posvete prijateljima kojih više nema, samoironičan kad piše o vlastitim promašajima, objektivan kad preispituje situacije koje su mu odredile sudbinu, potresen kad se dostojanstveno oprašta s roditeljima na samrtnoj postelji.
U knjizi “Poslije kiše” Rade Šerbedžija osebujnom literarnom vještinom i mudrošću progovara o ljudima, gradovima, svjetovima, umjetnosti, idealima i uspomenama koje su nadživjele sva naša nevremena. Ipak, više od svega, piše o ljubavi. O ljubavi prema obitelji, prijateljima, zavičaju, vinu, nogometu, domovini, glazbi, kazalištu i pobratimstvu koje sve to povezuje.
Pod ugašenim svjetlima reflektora, tamo gdje žmirka još samo svjetlo kompjuterskog ekrana i tamo gdje čovjek biva sam bez obzira na sve množine u koje je uvršten, Rade Šerbedžija progovara glasom koji zna kako se najmudrije igra glavna rola u vlastitom životu,“ zapisala je o Šerbedžijinim autobiografskim zapisima urednica knjige Marina Vujčić.