Unutar proširenog izdanja Maloneovog prvog izleta u country skriva se jedan sasvim dobar album koji je mogao nastati predanijim uredničkim poslom izbora desetak pjesama od njih ukupno 27, no na koncu njegov potencijal ostaje zatrpan pod lavinom viškova.
Desetljećima je country glazba u Sjedinjenim Državama bila kozmos za sebe, a uspjeh izvođača iz tog žanra bio bi potpun kad bi hitovi s ljestvica specijaliziranih za country napravili tzv. “crossover” i prešli na pop ljestvice. Trenutno svjedočimo obratnom trendu u kojemu neki od najpopularnijih pop izvođača na svijetu imaju suprotan poriv i počinju snimati country albume.
U prvom dijelu godine Beyoncé je objavila “Cowboy Carter“, album koji se možda ne može klasificirati kao sutentnična ploča country glazbe per se, ali je svakako nadahnut tim žanrom i pogotovo crnim izvođačima koji su ostavili trag u njegovoj povijesti. Lana Del Rey najavila je i svoj country album “Lasso” koji očekujemo uskoro, a sad se i Austin Post, poznatiji kao Post Malone, oglasio s “F-1 Trillion”, svojim gigantskim izletom u kaubojske čizme i šešire i zvuk koji hara radijskim postajama u Teksasu, saveznoj državi u kojoj je odrastao.
Kao što je bio slučaj i s njegovim lanjskim albumom “AUSTIN”, ubrzo nakon objave “F-1 Trillion”, točnije svega nekoliko sati kasnije, Posty je objavio i njegovo prošireno izdanje podnaslovljeno “Long Bed” u kojemu ionako (pre)dugačak album od osamnaest pjesama i sat vremena trajanja produžuje za još 50%. Preslušavanjem oba izdanja, dolazi se do zaključka da se unutar tog proširenog izdanja skriva jedan sasvim dobar album koji je mogao nastati predanijim uredničkim poslom izbora desetak pjesama od njih ukupno 27, no na koncu njegov potencijal ostaje zatrpan pod lavinom viškova.
Službeno izdanje albuma tako se gotovo u potpunosti sastoji od dueta, suradnji i tzv. “featova”, dok dodatni CD proširene edicije donosi devet solo pjesama među kojima neke kvalitetom zasjenjuju većinu onoga što se nalazi na glavnom izdanju. Jasno je da Malone ovdje teži zvuku onog pop countryja kakav rijetko nalazi obožavatelje u Europi ili ostatku svijeta izvan SAD-a, čemu svjedoči već i letimičan pogled na popis njegovih suradnika od kojih su većina zvijezde iz novoga stoljeća, s tek ponekim veteranskim izuzetkom.
Ploču tako otvara “Wrong Ones” sa Timom McGrawom, junakom country ljestvica devedestih i jednom od stilski gledano najkaubojskijih pjesama na albumu čija se tematika uglavno svodi na ljubovanje s “pogrešnim ženama” koje lirskog subjekta uvijek odvode jadnog na krivi put i divlji život, a on zapravo traži samo “onu pravu”.
Nakon toga slijede dva dueta s politički dubioznim likovima, od kojih je prvi Hank Williams Jr. čiji je najveći značaj u životu, usprkos uspješnoj karijeri, činjenica da je izravni potomak vjerojatno najvećeg među najvećima u country panteonu, Hanka Williamsa starijeg. Ipak, i njihova pjesma “Finer Things” koja spaja reperski braggadocio s početka Maloneove karijere s ustaljenim country tropama kao što su prvenstveno vozila, a zatim i alkohol i žene, zapravo dobro funkcionira u okvirima žanra.
Druga suradnja s antipatičnim gostom jest hit koji je osvojio vrhove ljestvica “I Had Some Help” na kojemu se Postyju pridružuje Morgan Wallen, novi(ji) ljubimac MAGA masa koji je do nezapamćenih uspjeha prethodnih godina lansiran ne unatoč, već bi se moglo reći i zahvaljujući rasističkom ispadu, a prigrlile su ga anti-woke mase i pretvorile u primjer kontraefekta onoga što se naziva “cancel” kulturom. Njihova zajednička pjesma je prilično zarazan pop hitić koji u srži ne donosi ništa supstancijalno osim radio friendly melodije.
Preostali singlovi uključuju “Pour Me a Drink” s Blakeom Sheltonom, te autorski zanimljiviju “Guy for That” s nešto mlađim Lukeom Combsom (koji će se kasnije pojaviti i na “Missing You Like This”), a između njih pojavit će se i legendarna Dolly Parton na “Have the Heart” i Brad Paisley na “Goes Without Saying”. Na svim ovim pjesmama Malone pokazuje da ima izraženo razumijevanje zanata pisanja pjesama u ovom žanru, kao i solidan pjevački talent za takve melodije. Među ostalim uspješnijim suradnjama tu je i “Losers” s novopečenom zvijezdom, bivšim robijašem Jelly Rollom koji je nedavno privukao pozornost i pojavljivanjem na Eminemovom novom albumu.
Nijedan album suradnji i dueta, pogotovo ako je riječ o country glazbi, ne bi bio potpun da se na njemu ne pojavi Chris Stapleton koji s Maloneom pjeva “California Sober”, pjesmu koja dijeli naslov s jednim drugim duetom o napušavanju koji su prije godinu dana objavili Willie Nelson i Billy Strings. Potonji se pojavljuje i na “F-1 Trillion” u još jednoj pjesmi u kojoj neka femme fatale junaka dovodi u sukob sa snagama reda i zakona, “M-E-X-I-C-O”.
Službeni album zatvara jedna od rijetkih solo izvedbi, pjesma “Yours” koja govori o autorovom zamišljenom predavanju vlastite kćeri njezinom budućem suprugu na oltaru, što je tema koju je besprijekorno odradio Jason Isbell u akustičnoj “Letting You Go” koja također služi kao završni broj njegovog predzadnjeg albuma “Reunions“. Uspoređujući ove dvije pjesme na vidjelo izlazi ograničenje Malonea kao autora, jer dok Isbell od svoje pjesme stvara ljubavno pismo svojoj kćeri koje će vam lako izmamiti i suze na oči, Malone svoju pjesmu pretvara u “prepišavanje” s njezinim partnerom u kojemu ističe svoje prvenstvo nad njim i zapravo ispada sitničav i umišljen.
Kao što je bio slučaj i s ovog mjeseca objavljenim albumom Orvillea Pecka “Stampede”, Postyjev album također stenje pred prenatrpanim bremenom suradnji u žanru čije su trope prečesto rubno cringe, pa tako dodatni disk na kojemu dueta nema zapravo donosi neke od najbolje napisanih i aranžiranih pjesama koje većina publike možda neće ni čuti, jer im se i osnovno izdanje albuma može učiniti preglomaznim za slušanje.
Drugi disk se zahuktava kako odmiče i nakon nekoliko zanimljivih (polu)balada poput “Dead at the Honky Tonk” i pogotovo “Killed a Man”, svoje najbolje trenutke postiže na kraju s “Who Needs You” i “Back to Texas” koje nose western swing ritmovi i istaknuta violina Larryja Franklina, kao i neke od najboljih melodija koje uspijevaju zasjati kad ih ne pritišće imperativ bombastične moderne pop produkcije.
“F-1 Trillion” je ploča krojena prvenstveno prema mjerama američkoga tržišta, ali mogla bi naći i dovoljno fanova s ove strane oceana među publikom koja ne zazire od samog spominjanja country glazbe. Premda se među 27 pjesama može naći solidnog (rijetko vrlo dobrog) materijala, ovdje je jednostavno previše toga prosječnog i glazbe koja guši priliku da bolji trenuci dođu do potrebnoga izričaja. Ipak, prigrljujući country kao platformu za razvitak, Post Malone se potvrđuje kao glazbeni Gumiflex koji svoje pisanje uspješno s lakoćom prilagođuje raznorodnim stilovima, što je solidan uspjeh za nekoga tko još nije navršio trideset godina.
Ocjena:
“F-1 Trillion”: 5/10
“F-1 Trillion – Long Bed”: 6/10
(Mercury Records / Republic Records / UMG Recordings, Inc., 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
