Povodom 15 godina Defonije, klupskog programa ljubljanskog Teatra Gromki – je li na redu Tribuson?

Defonija, inicijalna koncertna serija slovenskog underground kluba Teatra Gromki, svojevrstan je otočić u stroju Metelkove. Ne otočić u struji, već upravo u stroju.

(Foto: Miha Zadnikar)

Otkako je od skvota postala mjesto malih biznisa, od kojih prednjači turistički, nemojmo se lagat… Ako se u nju dolazi namjernički, treba imati posebne socijalne vještine da se apstrahira taj besmisao. Za što počesto služe Gromka i njeno susjedstvo… Programsku seriju baziranu uglavnom na improviziranoj glazbi 1999. godine, potaknuo je Miha Zadnikar – nakon što je kontrabasist Tomaž Grom klubu dao lokalni zamah – isti onaj Zadnikar koji se na društvenim mrežama predstavlja sljedbenikom anarhističke linije Antonija Gramscija i Isabelle Huppert

Nekakav podsjetnik i suma summarum klupske paradigne uobličen je i s izvođačima koji su od gostiju postali prijatelji kluba, uz publiku koja je od klijenata postala inventar. Noć počinje slovensko-talijanski trio Čuvaj se psa. Cene Resnik, tenorski saksofonist, Giovanni Maier, kontrabasist, te Zlatko Kaučič, bubnjar, udaraljke… Kaučič eksperimentira ‘iz situacije’ produhovljen kombinacijom malih instrumenata i bubnjarskog seta, uz tešku i tužnu ekspresivnost iz Resnikovog tenora, punu malih urlika i atonalnih finesa u fraziranju. Borbu za zvuk s pozornice nastavlja švedsko-njemački kvartet bez klavira, The Electrics.

Tu sviraju Sture Ericson, alt-saksofonist i klarinetist, Axel Dörner, truba s ventilima, slide-truba i elektrofonija, Joe Williamson, kontrabasist, te Raymond Strid, bubnjevi, udaraljke. Njihov se nastup kreće iz užurbanog free-bopa u racionalizirani suprematistički dijalog. Uz izvedbu dotjeranu do dinamičke perverzije, gradacija nastupa pojela je 40-ak minuta kao da je veliki školski odmor, premda je veći dio koncerta demotivirao prisutne televizijske snimatelje. Inače, bend s njemačkim maestrom još je 2002. godine osnovao i ubrzo se povukao – Ingebrigt Håker-Flatten.

Na scenu će dojašiti Acoustic Trio u društvu meksičkog klarinetista Oscara Noriege. Marco Cappelli na poluakustičnoj klasičnoj gitari, Kena Filliana, kontrabas, te Satoshi Takeishi na udaraljkama, ponajviše zbog Takeishijevog seta sklopljenog iz frame-druma i japanskih teiko-bubnjeva pripada nekoj retro-sličici osamdesetih. Ono, čisti downtown 1980-ih. Soundtrack za krimi-roman talijanskog autora s kojim su najavili turneju, koja je dohvatila i Zagreb, već su napustili, te se tijekom turneje iskoristili za skladbe inspirirane Joom Nesbøom. Mogli su baš i Tribusona skinut… Kako sam između redova saznao na radionici Beogradskog džez festivala, u Gromkoj im se baš i nije poklopilo, a Zagreb su, pak, istaknuli kao najbolji nastup cijele turneje. Zahvaljujući susretu s gotovo cijelim vagonom sudionika ljubljanske scene, val ćakule o trenutnim zbivanjima i zamasima, zajašili smo, a da se na sam patos obljetnice nitko nije previše osvrtao. Kaskamo i krauliramo nekako naprijed!

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh