Povratak na izvorište čistog estetskog užitka

‘Put do mora’ je roman u kojem dva lika putuju po fantastičnom krajoliku. I ne biste vjerovali, to je sasvim dovoljno da vas uvuče u svijet Sanje Lovrenčić.

Sanja Lovrenčić: Zmije Nikonimora – Put do mora

Pisao sam prije dvije godine o “Zmijama Nikononimora” kao o dobrom žanrovskom, pa i nadžanrovskom romanu. Unatoč golemoj popularnosti fantasy žanra (koja će, nakon upravo završene televizijske serije „Game of Thrones“, vjerojatno postati još veća) u svijetu pa i kod nas, rijetko se dogodi da hrvatski pisci zaplove njegovim vodama. Ako se već i odluče na taj pothvat, rijetko kada ga završe uspješno. Većina fantasyja domaće proizvodnje (pri čemu isključivo imam na umu romanesknu formu) desetljećima zaostaje za prekograničnim naslovima – što stilom, što tematikom, što maštovitošću – stoga se nije čuditi tome što će hrvatska publika radije posegnuti za meko ukoričenim naslovima mahom angloameričkih autora koji se spremno, po relativno smiješnim cijenama, nude na policama Algoritma i Profila. U istim će knjižarama hrvatski naslovi biti gurnuti negdje pored sabranih djela Vladana Desnice i traktata o povijesti podunavskih Nijemaca. Princip po kojemu to funkcionira jednak je principu po kojem se postavljaju putokazi na cestama u Vlajlendu – tko ne zna kako doći do Neorića, tamo nema što ni tražiti.

Uglavnom, kad su u pitanju „Zmije Nikonimora“, najvažnija stvar koja se u ove dvije godine promijenila jest njihov izdavač. Sanja Lovrenčić je osnovala vlastitu izdavačku kuću Mala zvona i njen logo nalijepila na drugi dio ove sage. Sve ostâlo, ostalo je isto. Još uvijek je to jedan od boljih romana koji su se pojavili u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina, još uvijek je zanimljiviji od većine nagrađenih romana, ali eto – zbog nesretne pripadnosti žanru rijetko će tko na njega obratiti pozornost. S tim fantasyjem uvijek neki problemi.

A problemi nastaju uglavnom zbog toga što su svima na pameti Tolkien i J. K. Rowling. Paradoksalno, koliko god bili odgovorni za enormnu popularnost žanra, „Gospodar prstenova“ i „Harry Potter“ (Meyeričin „Sumrak“ da ne spominjem) žanru su napravili medvjeđu uslugu. Na isti način na koji je „Star Wars“ zapravio bio korak nazad za SF-film. Fantasy je tako postao sinonim za herojsku fantastiku; čarobnjake, kraljeve, vitezove i pustopašne djeve u feudalnom ambijentu u konstantnom boju između dobra i zla. Dok ti elementi mogu biti zanimljivi trinaestogodišnjacima, odraslija publika, s nekom lektirom iza sebe, od njih s pravom zazire. Uostalom, da je neka paradigma do krajnosti zasićena najbolje se očituje u pojavi parodije i ironične dekonstrukcije njezinih tema. Michael Moorcock i Terry Pratchett na tome su izgradili karijeru. No, na svu sreću fantasy je puno širi pojam od pojma herojske fantastike te se u njega bez ikakve nedoumice može uvrstiti i knjiga u kojoj gotovo da nema ni jedne bitke, a budaletinâ s enormnim sječivima još manje. „Put do mora“ je upravo takva knjiga – knjiga meditativne prirode i liričkog jezika koju daleko više zanima izgraditi fantastični svijet nego u njemu napraviti križarski rat.

U „Put do mora“ Sanja Lovrenčić je utkala toponimske djelove stare Ilirije, topografiju „posudila“ od Jadranske obale, a mitove i legende od kojih je sastavila svijet proizvela vlastitom glavom (uz malu pomoć slavenske mitologije). Svijet je to na rubu propasti (što je više-manje standardna tropa fantasyja, očito – da bi se ispričala bilo kakva priča neka je vrsta krize neophodna). Poetsku harmoniju Nikonimora i tehnološki sklad Bijelog grada narušavaju „Oni koji vrište zajedno“ – „barbarska“ skupina koja više nalikuje krdu pobješnjelih životinja nego ljudima. Pod njihovim bjesomučnim naletom i neljudskim vriskovima pada grad za gradom, a plodna polja i gradovi se pretvaraju u zgarišta i ruševine. No, u opasnosti nisu samo ljudska bića i njihovi proizvodi, iz svijeta Četverolista nestaju i „natprirodna“ stvorenja – lelije, trojaki i vodjani. Njihov nestanak znak je duboke krize čiji će uzroci i posljedice biti do kraja objašnjeni u trećem, završnom tomu „Zmija Nikonimora“. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X