Povratnički koncert Nule na Martinskoj kod Šibenika: Euforija u mikrokozmosu

Sinoć je održana druga i završna večer Martinska punk festivala s nastupom šibenske punk grupe Nule, prvim nakon deset godina.

Nula na Martinska Punk festivalu (Foto: Marko Podrug)

– Sviđaš se mojoj curi!
– Jebiga, tvoja je. Iman i ja svoju, teško je i meni.

Brzi Internet nam je svima sludio mozak. Kad je Nula sinoć na drugom danu Martinska punk festivala počela s uvodnim instrumentalom iz „Tupila“, većini se u glavi odvrtio dijalog između nepoznatog obožavatelja i vokala Mitre na live-snimci iz devedesetih, koja je dugo bila jedina verzija „Tupila“ na YouTubeu. Netko od pankerske mladeži iz prvih redova jučer nije izdržao, skočio je na pozornicu, uzeo mikrofon i u dahu izrecitirao čitav razgovor.

– Sviđaš se mojoj curi, jebiga, tvoja je, iman i ja svoju, teško je i meni!

Iz tog skoro pa dirljivog trenutka slobodni smo proizvesti nekoliko zaključaka. Prvo, desetljeće nakon zadnjeg nastupa i dva i pol desetljeća od izlaska albuma „Pobjedimo laž“, Nula se i dalje sluša. Drugo, Nulin kultni status nije mit. I treće, povratnički koncert Nule bio je događaj sezone.

Događaj sezone u, dakako, podzemnom mikrokozmosu, skučenom ali žilavom alternativnom svijetu, izoliranoj manjini koja se dobro osjeća kad ispred stagea stisnutom šakom „prijeti“ glazbenom, kulturnom i političkom mainstreamu. Nula je bila jedna od perjanica u toj paralelnoj hard core stvarnosti u devedesetima, a nekoliko stotina ljudi sinoć na Martinska punk festivalu dokazalo je da se stare zasluge ne zaboravljaju tek tako. „Kurvini sinovi“, „Ljubavna pjesma ’92“, „Pandurska idila“, „Nismo s vama“, „Pamet u glavu“ otpjevane su zborno.

Frua i Mitre, dva Nulina vokala, držali su distancu na bini, davajući dobar epidemiološki primjer pankerima koji su uglavnom bili na rukama rulje s nogama prema gore, na hrpi na podu ili su se bacali s ograde naglavačke. Je li publika bila više željna Nule ili koncerata, tko će ga znati. Oboje, valjda. U dva dana Martinska punk festivala dogodila se ove godine rijetko viđena nabrijana atmosfera kao da „staro normalno“ nikad nije ni prestalo. Jedino što je svima na ulazu uperen pištolj u čelo, prosjek tjelesne temperature (pitali smo zaštitare na vratima) prvog dana bio je 36,2, a drugog 36,0. U subotu se došlo malo hladnije glave, očito.

Druga večer festivala je, osim Nule, ponudila još nekoliko bendova optimističnih naziva: Raspad, Kurve i Ponor. Kurve i Ponor su zagrebačke hard core iskusnjare, savršeno posložene, usvirane i moćne, po potrebi brutalne. Raspad smo, kao i drugi šibenski bend Disaster koji su nastupili prvog dana, propustili, što zbog čekanja u redu na upis osobnih podataka na ulazu, što zbog traženja parkinga. Imali smo, međutim, insajdera na licu mjesta, nekadašnjeg člana šibenskih Stratusa:

– Bili su jebeni.

Vjerujemo mu. Jer iz lokalpatriotskih razloga to želimo, a i čovjek zna što priča.

Fakofbolan na Martinska Punk festivalu (Foto: Marko Podrug)

Festival je ove godine dobio etiketu „oldschool“ ne samo zbog Nule, već i zbog Fakofbolan i Motusa, zvijezda prve večeri. Pjevne parole FOB-a odzvanjale su nakon što je svoj repertoar završili zadarski streetcore pankeri Crasso De Odio, s euforičnim vrhuncima za vrijeme „Ulice“ i „Neznanih junaka“. Motusovih sat vremena kulminiralo je, naravno, „Holandijom“.

Martinska punk festival u izoliranoj šumi u kanalu sv. Ante, taj mikrokozmos starog normalnog, obilježio je dvadesetu godinu postojanja (uključujući par godina pauze). Vrijeme će pokazati hoćemo li ga pamtiti kao zadnje masovno festivalsko okupljanje ili kao dane kada su još jednom, možda i posljednji put, binu podijelili Nula, FOB i Motus Vita Est.

I za kraj, jučer se u Šibenik održala i Dalmatinska šansona, pobijedila su 4 tenora. Eto, da ne ostanete zakinuti za jednu vijest iz makrokozmosa.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X