Koliko god tinja sumnja da je u rocku sve kazano, uvijek se pojavi netko tko tu sumnju otpuhne. Posve neočekivano to je napravio srpski bend iz Niša koji se odaziva na ime Prljave sestre.
Prljave sestre djeluju u klasičnoj postavi trija. Čine ga Miloš Pavlović – pjevač i gitarist, Petar Milosavljević – bas gitara i bubnjar Milan “Miggie” Stoiljković. Trio nekako uvijek ispadne magična postava. Za rock trio bi uvijek rekli da se tu ne mogu dogoditi pomaci, ali nekako se pokazalo da od trija uvijek sve krene, možda zato jer u triju nema zabušavanja. Kako je netko jednom rekao: „To je jedina postava u kojoj nitko tijekom koncerta ne može opušteno dići ruke u zrak, jer se zvučna slika u suprotnom raspadne.“
Moja osobna teorija vezana za rock jest da će rock postojati dokle god će biti nepravde, sirotinje i geta bilo gdje na svijetu. I gdje god se društveno uzburka ili pak neko duže vrijeme vlada beznađe i depresija – tu će niknuti dobar rock and roll, jer se dobar rock izmjestio iz nekadašnjih metropola i centara, a dobar je onaj koji je životni i koji ima nešto za reći.
Nisu bez veze saharski Tuarezi tu preuzeli primat stvorivši svuda u svijetu prepoznat karakteristični zvuk, kao što nisu trenutno dva najuzbudljivija benda gledano preko kanala La Manche bristolski Idles kojeg pak predvodi Velšanin Joe Talbot, te irski Fontaines D.C., ili zašto najviše adrenalina u SAD-u ima post-punk scena Philadelphie – grada kojeg je recesija satrla poput Detroita u ovom desetljeću na izmaku. Odgovorno tvrdim da je u istom desetljeću i naša regionalna scena zahvaljujući otvaranju, koncertima i kolanju ideja jedna od uzbudljivijih, gledano u svjetskim okvirima. Primjerice američke kolege tek sad otkrivaju moć psihodelije spojene s world music načinom razmišljanja i hvale hjustonsku grupu Khruangbin, a u našem dvorištu je pulsko-zagrebački sastav nemanja kojeg vodi Puljanin Luka Šipetić sličnim spojem u rekordnom roku postao koncertna atrakcija. I da ne bude zabune, nema tu namjernog kopiranja, već se radi o tome da duhovno i izvedbeno posjedujemo autore i glazbenike koji apsolutno dišu u skladu izazova vremena.
Ovaj uvod je tu samo kako bi se sagledalo ono što na (regionalnoj) sceni dolazi iz grada Niša i kako tu ima previše slučajnosti da bi se zanemario potencijal tog grada u Srbiji kad je rock u pitanju. U Hrvatskoj na spomen ugasle grupe Goribor je svima rudarski gradić Bor u mislima, no u bendu su svirali Miroslav Užarević Uža i Miloš Vojvodić koji su Nišlije. U post festumu Željko Ljubić Piti, koji je s Aleksandrom Stojkovićem ST-om činio glavni tandem Goribora, se preselio u Niš. Prije dvije-tri godine val oduševljenja je donio niški trio Igralom, a osobno sam svjedočio tome kako je Chris Eckman, ujedno i vlasnik Glitterbeat Recordsa, uletio u Menzu pri Koritu u ljubljanskoj Metelkovoj tijekom MENT-a da ih slučajno ne propusti. Uglavnom, izvrstan bend u kojem su se sudarili etno-lelek Balkana, američka psihodelija sedamdesetih i tuareški rock – simbioza nespojivog koja u sebi nosi omamljujuću originalnost.
I sad, Prljave sestre. Moram priznati da isprva nisam vjerovao mom dobrom prijatelju Ivanu Lončareviću koji ima etiketu Pop depresija kad mi je slao album „Najgore tek dolazi“. Osim što je slao u vrijeme prve korona-karantene kad nismo znali gdje nam je dupe, a gdje glava, činilo mi se je njegova Pop depresija spustila letvicu kvalitete. Naime, sudio sam čokoladu ovlaš po ambalaži, tj. naslovnici albuma i mislio: „Gdje li je samo našao ove ofucane hipije?“ (iako nekad i sebe smatram ofucanim hipijem, ali valjda kad naletiš na sebi slične dobiješ neki čudan antagonizam). Na koncu trebao sam se i mentalno pripremiti da u neviđenim kriznim okolnostima krenem slušati nešto što nosi naziv „Najgore tek dolazi“. I to još iz Niša. Priznajem, predrasude su grozna stvar. Borim se s njima cijeli život, a uhvatim se u situaciji da nisam imun na to da ih i sam nekad projiciram.
Uglavnom, čak mi je pomalo išao na živce i taj Lončarevićev optimizam oko benda. Krenem tako u preslušavanje, ali ne provjerim ‘veliki valjak’ potenciometra glasnoće na liniji, inače omiljeni ‘kotač’ mog petogodišnjeg sina. Na sreću nije bilo okrenuto do kraja na najglasnije, ali je malo nedostajalo. Kad se prolomio gitarski rif uvodne „Oni ili ti“ ostao sam ukopan, ali ne zbog glasnoće. Bio je to osjećaj kao da sam prvi put čuo Majke, Partibrejkerse ili Black Rebel Motorcycle Club. To je taj neprikosnoveni stav. Rif koji nije nimalo jednostavan, a opet udarno efektan i kojeg gitarist i pjevač Miloš Pavlović tako ‘bezobrazno’ i samouvjereno ‘plete’ kao da je on osobno izmislio rock. I cijela stvar se potom kotorlja s petljom i smislom. I sve sjeda na svoje mjesto, računajući tu i namjerno ‘starinski’ obojan zvuk bubnja, te hrabra i glasna ‘prljavština’.
Kako se album dalje razvijao, kurvinski sam čekao da se Prljave sestre poskliznu vjerujući da im se „Oni ili ti“ slučajno dogodila, ali da im se ne može dogoditi da valjaju još devet puta nakon toga. Ali vraga.
„Nova jutra“ i „Talas“ su istovarile ‘dvije tone’ blues spleena prije nego li je „Sjajniji od sunca“ počela štepati zarazni funk ritam. Prljave sestre kao da su sabile čitave periode ovdašnjeg rocka u svoj izričaj u kombinaciji pankerske odrješitosti s blues finesama, a kad album prepolovi „Unazad“ odjednom kao da vas nosi neki nevidljiv lahor prema Dinosaur JR-u i Nežnom Daliboru koji dotad niste osjetili da leži u potencijalu ovog benda.
Tako i balada „Naše vreme“ nosi dah onih starih vremena, jednostavnih rješenja prebiranja žica, pjesma koju bi mogli čak ‘zalijepiti’ i jednom Bajagi, koji je u potpuno drugom filmu, no gotovo opipljiva životnost i vjera u to što rade čine ovaj bend uvjerljivim i velikim. Prljave sestre nemaju ni mrvicu netegnute proračunatosti, kao da osjećaju da su značajne epohe rocka iza njih, ali oni ne mogu sebi pomoći i sviraju ga iz srca. Izvlače ono najbolje iz tih epoha i to vješto upliću u svoju estetiku, a što je još važnije u lirskom dijelu su u stvarnosti i to do kraja, što se posebno osjeti u „Muzika za liftove“, pjesmi koja bi se mogla nazvati i donkihotovskom epopejom današnjice u kojoj ništa ne može pobijediti programsku navalu isprazne glazbe koja nas zaskače na svakom koraku.
Dakako, naslušao sam se ovog albuma i u tišim uvjetima, jer nekad ne vjerujem ni sam sebi, ako me nešto uzme iz prve, ali je dosad efekt bio uvijek isti, a to je da ta rock zvijer iz Niša zvuči moćno, recentno i zarazno, iako je u gabaritima odavno poznatih kanona rocka. Jednostavno, za rock treba imati dušu, a Prljave sestre su to ovim albumom dokazale, makar najgore tek dolazi.
Ocjena: 9/10
(Pop Depresija, 2020.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
