Prije četrdeset i šest godina, točnije u vrijeme kada se ovo izdanje prvi puta našlo na policama dućana, Prljavo kazalište bilo je ‘the real deal’.
Rijetko tko je tako temeljito izdao vlastiti talent, napisao je svojedobno kritičar Rolling Stonea komentirajući samostalnu karijeru Roda Stewarta. Na našim prostorima u tom bi se opisu moglo prepoznati Jasenka Houru, barem ako pitate onaj rokerskiji, alternativniji dio publike.
Naime, priča o Prljavom kazalištu podijeljena je na dva razdoblja (odnedavno i na dva istoimena benda) koji jedan s drugim imaju jako malo dodirnih točaka. S Davorinom Bogovićem za mikrofonom tako su bili i golobradi pankeri i ska pioniri, no već na zadnjoj ploči koju je otpjevao, naglašeno popističnoj “Korak od sna“, postalo je bolno očito da će biznis i želja da se živi od svirke uskoro otpuhati i posljednje ostatke nekadašnjeg bunta i uličnog kredibiliteta.
Tako je i bilo kada je pjevač postao Mladen Bodalec s kojim su zakucali nekoliko evergreena, zacementirali poziciju na estradnom vrhu i punili neusporedivo veće prostore od onih s početaka (ponekad i u društvu Miroslava Škore i njemu sličnih), a razliku između ranih i kasnijih Prljavaca najbolje je ilustrirala činjenica da su pjesme s prva dva albuma odavno maknute iz repertoara.
Iznimku, da budemo sasvim točni, čine hitovi “Mi plešemo“ i “Crno-bijeli svijet“, u novije doba povremeno ubace i “Sretno dijete“ ili “Subotom uveče“, ali šansa da uživo odsviraju “Moj je otac bio u ratu“, “Ja sam mladić u najboljim godinama“ ili bilo koju od stvari s debitantskog, svježe reizdanog maksi singla “Televizori“ jednaka je kao da obrade “Black Metal“ Venoma ili nešto od GG Allina.
Prije četrdeset i šest godina, točnije u vrijeme kada se spomenuto izdanje prvi puta našlo na policama dućana, Prljavo kazalište bilo je the real deal. Dolazili su, poput mnogih velikih punk bendova, iz periferije, mahnitom energijom i kaotičnim nastupima nadoknađivali sviračke nedostatke, a u Jaji, tada još tinejdžeru, imali su i vrlo darovitog skladatelja.
Maksi singl “Televizori“, na kojem su se uz naslovnu stvar našle i “Majka“ te “Moje djetinjstvo“, ipak je bio tek najava za ono što je uslijedilo i, premda vrlo solidan, kvalitetom zaostajao za singlicom “Moj je otac bio u ratu/ Noć“ i godinu kasnije objavljenim dugosvirajućim prvijencem. Glavni problem krio se u produkciji Vedrana Božića koja iz današnje perspektive zvuči malo pretanko, gotovo bliže demo snimci, premda treba pohvaliti što ih nije pokušao ukrotiti i ispeglati njihov zvuk.
Također, tekstopisac Houra još nije do kraja artikulirao svoj tinejdžerski angst niti ga, kao na debitantskom albumu, isprepleo s društveno-političkim anomalijama i odrastanjem u Dubravi, zbog čega stihovi na trenutke djeluju čak i banalno (“bio sam tužan i strašno ružan” ili “buljim u ekran, slušam što priča ćelavi tetak”).
Glazbeno se, međutim, tu događalo dosta toga zanimljivog, počevši od “Televizora“ koji potvrđuju riječi svog autora da su ‘željeli zvučati kao Stonesi, ali nisu znali kako’ preko “Majke“, najortodoksnije punk skladbe ovdje, pa sve do garažne laganice “Moje djetinjstvo“, po mom sudu najboljih dvije i pol minute ovog maksi singla. Na njoj se, po prvi put na nekom vinilu snimljenom u Jugi, mogao čuti i poznati pankerski poklič “oi”.
Od faktografije vrijedi još istaknuti i da je u pitanju jedno od samo dva njihova izdanja na kojima je solo gitaru svirao Zok Cvetković prije nego što je uoči prvog LP-ja na njegovo mjesto došao Marijan Brkić.
Kao dugogodišnji fan prvih singlova i albuma Prljavog kazališta žalio sam što nikad nisam imao prilike čuti uživo pjesme spomenute u ovom tekstu, ali i “Neka te ništa ne brine“, “Čovjek za sutra“ ili “Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću“. Istini za volju, neke od njih izvodio je Bogović, ali se stvarno ne sjećam kada sam pročitao najavu za njegov koncert, a kamoli nabasao na isti. Sve mi se čini da će takvu sudbinu doživjeti i drugo, krajem prošle godine osnovano Prljavo kazalište.
(Croatia Records, 1978./2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
