Projekt vragolastog Krune Levačića sastavljen od vrsnih instrumentalista opušteno demonstrira koloplet raznorodnih tehnika i stilova i postavlja nove standarde zabave na jazz scenu.
U razdoblju u kojem se sve više očituje kroničan nedostatak tipičnog jazz kluba u Zagrebu, Vinyl u Bogovićevoj sve više se ističe kao pravi prostor s potrebnim kapacitetom i dovoljno discipliniranom publikom za održavanje takvih koncerata u metropoli.
Ove srijede navedeni klub u centru je ugostio novi projekt vragolastog Krune Levačića nazvan Problemi. Riječ je o kvartetu kojeg, uz spomenutog bandleadera za setom bubnjeva čine Ivar Roban Križić na kontrabasu (ili, kako bi njegov gazda rekao, vertikalnoj bas gitari), te puhački dvojac, iskusni Mario Bočić na saksofonu i trombonist Luka Žužić.
Proglasiti Krunoslava Levačića jednim od najboljih domaćih bubnjara izlišno je i nedovoljno, puno je ispravnije reći kako je u pitanju najzaigranije dijete s dugogodišnjim iskustvom ikad postavljeno za bubnjarski set. Uz sav taj prirođeni ludizam, u slučaju Problema prirodno mu i sjeda uloga mentora, dirigenta i velikog maga benda kojeg je okupio. Usmjeravajući glazbenike kroz skladbe, Kruno jednako didaktički djeluje i na publiku demonstrirajući koloplet raznorodnih tehnika i stilova bubnjanja i bubnjarenja.
Uz sve navedeno, Kruno je i izrazito zabavan konferansijer koji program vodi kroz plastični megafon, koji naziva kineskim stetoskopom, sipajući politički nekorektne šale, a čiju funkciju sirene katkad koristi na najneočekivanijim mjestima za vrijeme svirke. Okupljene zbunjuje najavljujući pjesme na njemačkom, ili navodeći kako je pak riječ o djelima druga Tita Puentea.
Takav opušteni nastup Levačiću omogućava čvrsto tkivo benda, sastavljeno od vrsnih instrumentalista. U prvom redu tu je mladi Križić na basu koji odbacuje shematizirano kontrabasističko šetanje po skalama u korist dinamičkog istraživanja vlastitog instrumenta. Bočić i Žužić, pak, svaki sa svojim specifičnim zvukom, upareni zvuče kao jedno sastavljeno od mnogoga, ne prestajući se međusobno slušati ni u jednom trenu.
Cijela stvar dovodi se do urnebesnog finala u savršeno raspadajućim izvedbama klasika kao što su “All of Me” i “Mood Indigo”, kojima Problemi demonstriraju kako savršeno zabavan jazz može biti kada ga izvode glazbenici koji su potpuno neopterećeni potrebom za dokazivanjem bilo kojoj publici jer su tu točku odavno prerasli.