Detroitski Protomartyr sinoć se predstavio dobro raspoloženoj zagrebačkoj publici u Tvornici kulture.
Što drugo raditi u opustošenom gradu propale ekonomije već osnovati bend? Bar se to čini kao priča post rock kvarteta Protomartyr. Osnovani su 2008. u Detroitu u jeku recesijske krize. Joe Casey, Greg Ahee, Alex Leonard i Scott Davidson uživo i odaju takvu sliku; nekad situirani s radnim mjestom, a danas vagabundi koji kao bend oživljavaju momente glazbenog stila čiji je vrh popularnosti odavno iza nas.
Još kad se uzmu u obzir slike pustog i polu razrušenog Detroita koje svako malo osvanu na internetu, iz ove naše točke gledišta nije teško zamisliti da taj grad kao da dijeli sudbinu sličnu sirijskom Alepu. Ok, jest da je usporedba pretjerana, ali čovjek ne može pobjeći od mašte u svojoj glavi.
Protomartyr sinoć su protutnjali u punom Malom pogonu kulture. Jedan sat gotovo neprekinutog glazbenog niza, da bi do tad cijelo vrijeme fokusiran na mikrofon podignut iznad visine nosa, kako je to donedavno prakticirao pokojni Lemmy Kilmister, pjevač Joe Casey našao za shodno oraspoložiti se i obratiti publici tek na kraju koncerta. Nije Joe Casey pjevač od formata, ali ima u sebi onaj poznati nemilosrdni gard koji pomalo podsjeća na Iana Curtisa, Marka E. Smitha ili Petera Coynea.
Protomartyr su tako u jednu ruku podsjećali na bend veterana, nabusitih bivših zvijezda, ali su zato držali odstupnicu na pozornici kao uistinu mlad bend, što u konačnici i jesu.
Koncert su otvorili s „Cowards Starve“ s prošlogodišnjeg, recentnog, albuma „The Agent Intellect“ i u istom albumskom nizu nastavili s „I Forgive You“, „Boyce Or Boice“ prekinuvši ga samo s „Blues Festival“ (sa split sedaminčnog singla „A Half Of Seven“ koji su dijelili s R. Ringom) i opet uskočivši u niz s „Pontiac 87“. Dok je središnji dio koncerta pripadao starijim pjesmama s albuma „No Passion All Technique“ i „Under Color of Official Right“, završetak je opet bio posvećen novom materijalu i pjesmama „The Hermit“, „Clandesetine Time“ i „Why Does It Shake“.
Dobrim izborom za predgrupu pokazao se Modern Delusion, tj. novi bend Gorana Lautara (Welcomin’ Committee In Flames, Dykemann Family, The Babies). Taj trio kojeg se, valjda, zbog klavijatura u postavi veže uz synthpop, ipak je bliži noiserskom pristupu, kako pjesmama, tako i samim energičnim i žestokim nastupom.
Sve skupa bio je to taman koncertni događaj za sredinu tjedna – iskreno, žestoko i okončano do 23:30 sati. Postpunk publika ipak su stariji, ozbiljni i zaposleni ljudi. Dijete u njima je sasvim druga stvar. No ni djeci nije preporučljiv kasni odlazak u krevet.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
