Dragi festivalu, znamo se već dvanaest godina i nemamo si više puno toga reći ti i ja.
Dragi festivalu, znamo se već dvanaest godina i jedan smo drugoga doživjeli i u dobrim i u lošim izdanjima. Budimo iskreni, poznavajući tebe i mene, vjerojatno smo se češće sretali u onim lošim, ali to nije loš način da se kali prijateljstvo. Znamo se i iznutra i izvana, samo u posljednjih pet godina okitio sam se svim tvojim narukvicama osim organizatorskima. S onom iz publike sam gledao neke od koncerata koje ću zauvijek pamtiti, poput prvoga Iggyja Popa ili, recimo, Grindermana.
S onom tehničkom sam proveo par godina u plemenu tvojih prezrenih stagehandova, najprljavijih neumornih radnika koji od kombinacije sunčanice, umora i alkohola u jednoj fazi razvijaju vlastiti jezik koji promatrači sa strane jedva da i mogu razumijeti. S onom izvođačkom sam naučio da je nekim nastupima od zarade bitnije doprijeti do jednog pravog čovjeka. A ako sam te s onom novinarskom pretjerano kinjio, to je bilo zato što sam stuboko u sebi znao da možeš i moraš bolje.
Moram priznati da sam, nakon objave ovogodišnje postave, mislio da ću te ponovno psovati iz istog razloga. Ali kroz dvanaest godina, neke su stvari dozvale smisao. Došao sam pred vrata kada program još nije počeo, a tamo se već stvorio red koji su činili što posjetitelji iz Europe, što domaći ljudi željni zabave. Oni, zajedno s ekipom iz kampa koja je tulum započela i prije otvorenja dali su smisao nastupa bendovima koje je zapao prljav posao otvaranja festivala. Prisustvovao sam nekad takvim nastupima koje na glavnoj pozornici ne bi pratilo više od troje ljudi i to je bilo ružno iskustvo za sve uključene. Ovako su i Killed a Fox, kojima ovo nije prvi INmusic u nogama (a u međuvremenu nisu dorasli nekom atraktivnijem terminu) nastupali pred možda dovoljno ljudi da napune neki manji zagrebački klub, a oni, usprkos temporalnoj zatočenosti svog glazbenog izričaja u devedesetima, barem zbog energije i vokalnih sposobnosti frontmena Chrisa Iana zaslužuju barem toliko.
Stvari su po tom pitanju još bolje izgledale (ako već nisu i zvučale) ispred manjeg World Stagea, gdje su nastupali Slow Motion Suicide iz Zagreba. Unatoč paklenoj vrućini, ova četvorka je na sebe djenula bordo odjela i preroštala svoj set s previše zašprehavanja stranih posjetitelja (“We’re Slow Motion Suicide, fucking Google us!”) čuli “Castaway”, “Revolution” i ostale brojeve s njihovoga istoimenoga prvijenca, dok se na glavnoj pozornici pripremalo prvo gostovanje, ono švedske trojke Running Cooper. Iako ova ekipa u press materijalu kao uzore navodi Thin Lizzy i Muse, najbolje funkcioniraju kad u miks ubace malo modernog bluesa u koji pjevačica i basistica Anna Hallberg po volji dozira milenijalne whoopove s kojima se, pak, splitska kantautorica Billie Joan morala boriti u prvoj polovici svog nastupa, budući da je hrabro pred festivalsku publiku izašla naoružana samo akustičnom gitarom kako bi prezentirala pjesme sa svog prvijenca “Barren Land”. Uz specifičan vokal, njeno je glavo oružje solidna doza drčnosti à la PJ Harvey kojom britko reže po socijalnim temama od crkve i ravnopravnosti spolova u “Oh, My Dear Reverend”, do antilokalpatriotizma u “Pretty City” i naslovnoj pjesmi albuma “Barren Land”.
No, stvari su doslovno eksplodirale kad su glavni stage zauzeli The Legendary Shack Shakers. Ova četvorka iz Kentuckyja dostavila je pravu dozu rock and roll poremećenosti u koju su uletjeli već prvim taktovima “Shake Your Hips”. Pjevač i harmonikaš J.D. Wilkes je poput epileptičnog đavla propovjednika izvodio svoje lascivne plesove, tresao te bokove, glumio vlakove, hvatao fotografe za muda, trgao sa sebe košulju, gurao ruke u donje rublje i bacao se u publiku svejednako svirajući bendžo, silujući usnu harmoniku i demonstrirao nove načine kombiniranja standardnog mikrofona i bullet mikea za usnjak, prislanjajući potonji izravno na glasnice. Ovaj nastup bio je toliko zarazno hektičan da sam umah festival prozvao otetim od ovih rockabilly divljaka i na listu želja dodao nastup Shack Shakersa u nekom klupskom prostoru koji bi ovi momci zasigurno spalili do temelja.
Ako je tko htio na trenutak odahnuti od ludila i plesa, nakon Shack Shakersa odmor nije trebao tražiti na World Stageu gdje su se pojavili The Throes na bubnju i gitari, te dozvali dva afrikanca zvana The Shine, odjevena u šarene kostime, koji su istog trena zavidnim sposobnostima crowd managemneta okupljene počeli nabijati adrenalinom, tjerajući ih na sudjelovanje u programu pjevanjem i plesom, šireći svoju neograničenu energiju poput zaraze. Kombinacija angolske glazbe i indie elektronike brzo je oduševila posjetitelje koji su skakutali i učili strane jezike, dok je na pozornici sve divljalo, vikalo i penjalo se po čeličnim konstukcijama. Sumnjam da su mnogi od prisutnih prije čuli za ovaj projekt, ali svakako će im ostati u pamćenju kao jedno od najugodnijih iznenađenja ovogodišnjeg festivala.
U međuvremenu, noć je polako padala i sve se stalo pripremati za glavni dio prve večeri INmusica. Ispred glavne pozornice raja je nahrlila na prvog domaćeg headlinera festivala, Darka Rundeka, koji je povodom dvadesete obljetnice objavljivanja svog najboljeg albuma “Apokalipso” napokon napustio formu trija i violinistici Isabel i multiinstrumentalistu Dušanu Vraniću pridodao mašineriju od još šestero glazbenika. Među njima se svakako ističu sveprisutni trubač Igor “Najgori” Pavlica, Roko Crnić iz Porto Morta na basu te Manojlovića starog sin, Miro na udaraljkama svih vrsta. Imao sam čast i privilegiju okusiti ono što je Rundek pripremio za ApoCalypso turneju na jednom od tajnih koncerata ili javnih proba održanih prije tjedan dana u Zagrebu i moram priznati da me u glavi cijelo vrijeme proganjala želja da osjetim kako će ta istovremeno moćna i koreografirana organizacija ali i opuštena grupa bandita izgledati uživo na velikoj pozornici. Izašli su lagano s “Tranzitom”, pa nas malo rasplesali s “Tigidigi rege” i “More, More”, proveli nas kroz tajne zagrebačke haustore koji vode čas na Kubu, čas u Indiju, ali doista su oduševili sa “Štrajkom željezničara”, pjesmom koja se naoko ne čini festivalskim materijalom, ali sa sjajnim vizualnim efektima, kostimimima i koreografijom postala je pravim malim scenskim spektaklom i jednim od boljih trenutaka prvog dana uopće. Dok su se zaredali i koncertni favoriti kao što su “Ruke”, “Ima in”, “Ay, Carmela” i “Ljubav se ne trži”, stvar je bila spremna da se prikažu i glavna oružja, a to je slavljenički hit “ApoCalypso”, nakon kojeg je ostalo mjesta za jedini pripremljeni hit Haustora, “Šejn”. Teško je reći kako su strani posjetitelji doživljeli ovaj šaroliki Rundekov cirkus, ali domaća ga je publika doista bila željna, te je nakon toga ostalo pitanje što još uopće čovjek može doživjeti u jednom danu festivala.
Nastup Michaela Kiwanuke morao sam preskočiti jer sam nakon osam sati dnevnog posla i šest sati stajanja u dotadašnjem djelu festivala imao nasušnu potrebu sjesti i, zamislite, odmoriti. Ali, ni to nije smjelo trajati predugo jer se sa livade ispred Main Stagea publika nije micala, kako ne bi ostala bez pozicije iz koje će popratiti nastup glavnog imena večeri, Arcade Fire. Prošlo je šest godina od njihovog posljednjeg gostovanja na INmusicu, koncerta koji veći dio publike ne pamti kao briljantan nastup, te je ostalo dovoljno prostora da se s novim pjesmama, te materijalom s albuma “Reflektor”, kao i starijim hitovima zagrebačka publika propisno baci na koljena. A bačena je, prijatelji.
Katapultirana u neki rock’n’roll disco svemir gdje sve blješti i bruji i površnim pogledom na taj spektakl postaje jasno da Arcade Fire spada u najveće live actove današnjice. Izvedbu “Suburbs” Win Butler posvetio je svom uzoru i mentoru, Davidu Bowieju, a ovaj bi svakako bio ponosan na razinu izvrsnosti koja je ključala sinoć na Jarunu. Publika je pjevala i tek objavljene singlovi, a gdje ne bi “No Cars Go” ili “Ready To Start”. U toj publici, ispred miks pulta, osupnut sam se pitao koliko konstantne izvrsnosti mogu uopće izdržati.
Dragi festivalu, znamo se već dvanaest godina i nemamo si više puno toga reći ti i ja. Ali, ako dopuštaš, htio bih samo dodati jedno. Bravo, tako se to radi!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
