Nedostacima unatoč, ‘More’ je opravdao ponovno okupljanje Pulpa iako je veliko pitanje koliko će fanova, i starih i novih, na aktualnoj turneji željeti čuti pjesme s njega.

“Won’t it be strange when we’re all fully grown?“, pjevao je nekoć davno Jarvis Cocker, a čitav povratnički album Pulpa kao da pokušava dati odgovor na to pitanje, upućeno ne samo članovima grupe, nego i svima koji su odrastali devedesetih i kužili svijet uz pomoć stihova možda i najvećeg pjesnika britpopa. Kad je snimao “Disco 2000“, odakle sam preuzeo spomenuti vers, Jarvis je već prešao tridesetu i, nakon dugogodišnjeg pokušavanja (Pulp je osnovao još 1978.), konačno dočekao svojih 15 minuta slave pločom “His & Hers“.
“More“ stiže u trenutku kada ga otočki tisak redovno naziva “nacionalnim blagom“, a njegov bend glazbenom institucijom pa je ulog ovoga puta bio bitno drugačiji, u smislu da bi lošim materijalom dali za pravo hejterima koji su ih proglasili isluženim, kreativno potrošenim sastavom čiji je domet sviranje starih hitova. “More“ je dovoljno dobar da razuvjeri takve premda se ni po čemu ne može mjeriti s najboljim izdanjima kako Pulpa tako i Cockerove solo karijere.
Muzički u dvadeset i četiri godine koliko je prošlo od prethodnog studijskog albuma “We Love Life“, vrijednog pamćenja prvenstveno po tome što ga je producirao legendarni, danas pokojni Scott Walker, nisu promijenili gotovo ništa, što znači da i dalje dominiraju indie, barokni pop, art rock i disco koji će vas puno prije natjerati na razmišljanje nego na ples.
Zahvaljujući stažu to ne treba shvatiti kao prigovor, posebno jer je većina pjesama studiozno aranžirana zbog čega se čak i u onim slabijima nađe zanimljiv solo na gitari, klavirska dionica ili efektno ukorporirani gudači. Pritom nema prevelikih poskliznuća, ali ni stvari koje bi ušle u neki budući ‘best of’, eventualno tek “Got to Have Love“, “Grown Ups“ i “Slow Jam“.
Istovremeno, Jarvis još uvijek itekako zna s riječima pa su interesantniji dio “Morea“ svakako tekstovi. Prvi singl “Spike Island“ nije, kako bi se dalo zaključiti po naslovu, hommage mitskom koncertu Stone Rosesa na istoimenom otoku, već pogled u samoga sebe i značaju svega što će ostati iza njega (“not a shaman or a showman ashamed that I was selling the rights / I took a breather and decided not to ruin my life“).
“Tina“ je, pak, posljednja u nizu Cockerovih oda ljubavima koje se nikad nisu dogodile, dok o seksu i požudi ponovno progovara iz pozicije nekoga kome isti izazivaju traumu i stres, a ne užitak. U “Background Noise“ lamentira o vlastitom razvodu i šansi da pronađe novu ljubav, no ključna skladba albuma ipak je “Grown Ups“ sa stihovima poput “So you move from Camden out to Hackney / And you stress about wrinkles instead of acne“ i “And I am not ageing, no, I am just ripening / And life’s too short to drink bad wine and that’s frightening“, nasuprot kojih stoji prisjećanje na Božić 1985., noći kada je “njegov film tek počeo“.
Nedostacima unatoč, “More“ je opravdao ponovno okupljanje Pulpa iako je veliko pitanje koliko će fanova, i starih i novih, na aktualnoj turneji željeti čuti pjesme s njega. S druge strane, vjerujem da bi tako bilo i da su snimili nešto mnogo kvalitetnije.
Ocjena: 7/10
(Rough Trade, 2025.)