Svi znaju da sam više čovjek od fotki, nego od riječi – ali ovo se zbilja treba prepričati…
Radnja počinje u četvrtak navečer, na aerodromu u Zagrebu, kad su me žena i moj sin Fran dopratili na avion. Fran je skinhead/punker/metalac, od 17 godina, i njega ćemo za potreba članka, od milja, dalje zvati – Mali. Vadim torbe iz auta, opraštam se s njima, i razgovor ide otprilike ovako nekako:
Ja: Čuvaj mamu, vidimo se!!
Mali: Kad se vraćaš?
Ja: Za jedno 3-4 dana, nemam pojma, idem nekaj fotkati…
Mali: Mmm, hmmm…
Ja: Hoćeš samnom????
Mali: Moooožeee…
Ja: A kud?
Mali: Ne znam…
Ja: Hoćeš u London?
Mali: Jel’ imaš moje stvari??
Ja: Imam, ajde idemo onda u London!!!
Mali je sav u šoku, sretan, crven, skočila žila na glavi od uzbuđenja… Pitam ga kaj mu je to u oku – alergija ili suza??? Uglavnom, sjedamo na avion i lagano ga preispitujem, da vidim jel’ zna kaj se sprema. Skužio je da idemo na koncert Cock Sparrera, ali druge nikakve detalje ne zna, jer: „Nisam mislio da idemo, pa nisam ništa gledao….“. Jebeno, mogu mu priređivati šok za šokom, jer nema pojma kaj ga čeka u slijedećih par dana.
Petak ujutro, hodočašće u Camden, opskrbljujemo se s novim majicama. Tek kasnije sam saznao da je Malom, mama, moja žena, zabranila da kupuje nove, jer više ništa ne stane u ormar. Brijemo po tom „punkerskom“ kvartu, koji je sve samo ne punkerski. Hrpetina turista hoda i kupuje tamo – jer je to pomodno, fora ili nešto treće. Čak i na tom mjesto Malog – u uskim crnim vojničkim hlačama, Steel čizmama sa željeznom kapicom i Exploited majicom čudno gledaju… Nema veze, trošimo lovu u OI shopu, lijepimo From Zagreb With Love naljepnicu i idemo dalje u jedan skroz drugačiji kvart – Notting Hill.
Svi znaju koji film je ovdje sniman i da tu ljudi dolaze biti „romantični“. Hodamo kroz Portobello road i on me pita: Kaj uopće radimo ovdje? Mi se uopće ne uklapamo tu…. Kažem mu da sam čuo da tu ima neki odličan dućan s pločama, neko kultno mjesto. Ulazimo u taj dućan, kao kupujemo ploče i tu tek počinje prava priča, i razlog našeg dolaska u London – promocija osmog, i zadnjeg, albuma Cock Sparrera.
Mali gleda u šoku – jer osim nas i Daryla, Colina, Stevea i Stevea – dakle ekipe iz Cock Sparrera, u dućanu nema nikoga.
Dečki iz benda ga pozdravljaju, a on se opet onak’ lagano crveni… I napokon, u 15.00 sati počinje službeni event – potpisivanje novog albuma “Hand On Heart”. Najvjerniji obožavatelji stoje mirno u redu i čekaju svoj trenutak za fotku s bendom i za potpise svih članova na ploči, CD-u ili na kazeti. Svi su raspoloženi za priču, pa bez problema od svakoga čujem neku dogodovštinu.
Jedan je došao s originalnom prvom pločom iz 1983. godine, pa je uz najnoviju iskoristio priliku za skupiti potpise na toj ploči staroj preko 40 godina. Drugi, Luke, s tetovažom njihovog „Forever“ albuma, na glavi, mi pozira i priča o pizdarijama koje je radio dok je navijao za Millwall. Uskoro uletava i torta sa Cock Sparrer logom, i naravno ide zajedničko slikanje. U principu, to su sve ljudi u ozbiljnim godinama, koji prate bend preko 20 godina i koju većina članova benda jako dobro pozna.
Fantastična atmosfera, predobre priče o tome ‘ko je koga i gdje upoznao i vrijeme je proletjelo. Tu se samo potvrdila priča o tome koliko su fanovi i Cock Sparrer bend povezani. Koliko dobru komunikaciju bend ima s njima i, moje subjektivno mišljenje, koliko će svaki od članova benda napraviti sve samo da bi izašli u svojim najvjernijim obožavateljima u susret. Potpisivanje, posveta na ploči, fotka, slanje svih tih stvari nekome na kućnu adresu – nikad nije problem. Oni koji prate bend možda su vidjeli prije par dana na Facebooku kada je jedna obožavateljica rekla da bi voljela dobiti palicu od bubnjara na koncertu, pa se javio Steve Bruce, bubnjar benda, da ukoliko ju tamo ne dobije neka se javi s kućnom adresom pa će ju on poslati. Taman se spremamo za dalje i onda šećer na kraju – Hi, we are from Zagreb!! Još jedan tata i sin skupljaju potpise, pa idu sutra na koncert.
Petak navečer je bio rezerviran za koncert Knock Offa, žestokog punk/OI benda osnovanog 2013. godine, koji brije na onaj pravi punk iz 80-ih. Na eventu je strogo napisano da je 18+ tako da dolazim malo sa strahom, da netko ne pita koliko Mali ima godina. Na ulazu pitaju za ime i prezime, iz koje smo države i kad smo rekli, lik kaže – Čekaj!!! Dugih 30 sekundi čekanja, već vidim najgori scenarij i onda dolazi još jedan lik s njim – Bok, ja sam promotor koncerta i moj šogor je iz Hrvatske!!! Jebote, baš mi je drago, i radi šogora, i radi toga koliko znaš o Hrvatskoj, ali stvaraš nepotrebnu nervozu.
Ulazimo na koncert, a tu je ekipa još starija od one na potpisivanju. Gledajući sa strane prosječnog Hrvata – to su bakice i dedeki od 6-7 banki, punk i skinhead obilježja – majice, tetovaže, sigurno bi ih etiketirali kao propalice, ali naravno da to nema veze s vezom. U prvom redu ispred stagea – najpažljiviji i najmekaniji mosh pit koji sam ikad doživio – svi se guraju, ali svi paze kako dodiruju jedan drugoga, da slučajno ne bude ozljeda. Svaki „krivi“ ili malo jači pokret i samo čuješ – Sorry, mate… Bend svira sve svoje najpoznatije pjesme – “This Ain’t No Love Song”, “London (My Heart Belongs To You)”, “Chelsea”, “Beer And Punk Rock”, itd. I onda, u gradu od skoro 10 milja stanovnika, Mali vidi u moshu pitu lika sa majicom od Ciroza Jetre!!! Pozdrav Alenu, kojeg smo vidjeli i dan kasnije na Cock Sparrerima, a još veći pozdrav njegovoj ženi, koja je tu večer završila u stilu, pa na Cock Sparerre nije bila u stanju doći…
Subota ujutro kratimo brzinskim razgledavanjem Londona, jer program (za nas) počinje već u 14 sati, kada je dogovoreno skupljanje benda u O2 Shepard’s Bush dvorani. Dvorana podsjeća na naš HNK, otvorena je 1903. godine i služila je kao kazalište. Kazalište je skoro propalo 1953.g., međutim onda je tu uletio BBC koji je dvoranu uzeo za TV studio. Godine 1991. dvorana je pretvorena u koncertnu i od tada su tamo nastupila brojna imena poput The Rolling Stonesa, Johnny Casha, David Bowiea, Pearl Jama, Sex Pistolsa, Princea, Bon Jovija i mnogih drugih koji su željeli imati malo intimnije koncerte.
Kapacitet dvorane je 2.000 ljudi i jedna je od najpoznatijih u Londonu. Cijeli kvart je već od ranih popodnevnih sati bio pun fanova Cock Sparrera – sve birtije, ionako popunjene radi subotnjih utakmica Premiershipa, dobile su dodatne posjetitelje. Cuganje, dovikivanje – hrpa ljudi iz cijelog svijeta, ne samo Engleske i svi jedva čekaju otvaranje vrata u 19 sati. Već od 18 sati bio je popriličan red ispred dvorane – jer oni najvjerniji su htjeli uloviti svoj primjerak limitiranih ploča i ostalog mercha. Još koja piva i kreće koncert. Koncert ide u dva seta – prvo set rariteta i novih pjesama za zagrijavanje, a onda standardne „himne“.
S obzirom da je album izašao dan ranije, u petak, i da su samo tri pjesme objavljene prije putem videa, neki su možda imali par pitanja oko toga kakva će biti atmosfera. Međutim, da citiram neke ljude iz publike – nove pjesme su se savršeno uklopile sa starima – tako da je taj set odrađen besprijekorno. Odsvirali su četiri nove pjesme “With Hand On My Heart”, “Mind Your Own Business”, “I Belong To You” i “Here We Stand”, plus raritete poput “Sunday Stripper”, “Bats Out”, “Take It On The Chin”, itd. Čim sam vidio setlistu znao sam da će početak drugog seta biti uraganski.
Ljudi će otići na pivu, velika većina će imati pune čaše i onda kreće – “Riot Squad”. Stao sam se u prve redove i samo čekao trenutak kad će sve poletjeti. Zvuci sirene i ode sve u k… Situacija na prvom i drugom katu dvorane nije bila ništa slabija – neki sjede i piju pivu u mekanim stolicama, ali većina je na nogama. U jednoj ruci piva, druga visoko u zraku, atmosfera ‘ko na stadionu, na utakmici. Redaju se “One By One”, “What’s It Like To Be Old”, “AU”, “I Got Your Number” i kreće veliko finale – “Because You’re Young” – pjevačeva najdraža pjesma, “Take ‘Em All, Where Are They Now?”, “Suicide Girls”, “England Belongs To Me” i naravno “We’re Coming Back”. Cijela dvorana je na nogama, navijanje/pjevanje, nitko se ne štedi, zaštitari imaju pune ruke posla s crowdsurferima… Čak i gitarista, Mickey, koji je imao nekih zdravstvenih problema, i dio koncerta je sjedio, se digao i zadnjim atomima snage još dodatno podigao atmosferu. Par minuta nakon završetka koncerta sam ga vidio u prolazu, pitam jel ok, a on kaže – Skoro sam umro!!!
Koncert je završio, međutim umjesto odlaska kući i u hotele, ide after party. Velika većima onih likova koji su došli na potpisivanje, dugogodišnji prijatelji benda, članovi drugih bendova (The Last Resort, Argy Bargy, Knuckledust, itd.), i naravno familija, skupili su se na istom mjestu kako bi se još malo podružili. Priča se o koncertu, novom albumu, ugovaraju se novi gigovi, prepričavaju se dogodovštine iz prošlosti. U petak gledaš majice najpoznatijih punk i skinhead bendova u Camdenu, dan nakon toga družiš se s tim ljudima. Piju se pive, rokaju se selfiji i vrijeme brzo leti. Naravno da je organizator trebao reagirati, jer se nikome nije išlo doma i kreće „izbacivanje“.
Pozdravljamo se sa svima, pjevač Cock Sparerra, Colin, se pozdravlja sa Malim i kaže mu: “Drago mi je da i mlađi ljudi dolaze na naše koncerte!!!” Mali se opet crveni. Kupimo stvari i razmišljam – Mali više nije mali, nego ugledan član ove punk rock porodice.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
