Naši unutarnji demoni su pobjedivi ako se suočimo s njima, sagledamo ih otvorena srca i postavimo stvari na svoje mjesto – tako nekako sugerira ovaj koncertni film.
Početak lipnja je u mom svijetu uspomena rezerviran za prisjećanja na mitski koncert grupe Queens Of The Stone Age održan 3.6.2003. u Ljubljani na kojem su promovirali album “Songs For The Deaf”. U tom su momentu Queensi svirali u postavi sa svim vrstama zadovoljstava sklonim Joshom Hommeom, neobuzdanim Nickom Oliverijem, te ukletim Markom Laneganom. Zajedno su na sceni djelovali kao ekipa iz pakla koji dolaze na godišnjicu mature svoje srednje škole u nadi da će se tako dobro provesti da se toga neće sjećati. Na albumima, pogotovo na “Songs For The Deaf”, konzumirali su nepatvoreni rock’n’roll, vozili na rubovima koji su dijelili beskrajna zadovoljstva i beskrajnu bol. Iz današnje perspektive, dotični je album vrlo dobro ostario (i ne samo on u diskografiji grupe Queens Of The Stone Age).
Iako se perioda albuma “Rated R” i “Songs For The Deaf” rado sjećamo, treba reći da je bend Queens Of The Stone Age iz 2025. druga priča. Prva naznaka puta u emocionalno podzemlje su bile pjesme “Song For The Dead” ili “Hangin’ Tree” s albuma koji je već više puta iritantno spomenut u ovom tekstu, no to je izraz nemira i igre s demonima. Oliveri i Lanegan su, svaki u svoje vrijeme, izašli iz benda (nažalost, Lanegan je 2022. izašao i s ovog svijeta), ostao je samo Homme od stare postave, koji zvuk grupe u novoj postavi usmjerava prema dark-popu s izraženim gitarističkim rifovima. Homme i društvo i dalje propitkuju granice između boli i zadovoljstava, između svjesnog i nesvjesnog, samo iz drugih vizura.
Dvadesetak godina poslije ljubljanskih uspomena Queensi su najavili i održali koncert u pariškim katakombama, okruženi kostima nečijih predaka i mjestom koje, kako kažu u popratnom filmskom materijalu “Queens Of The Stone Age: Alive in Paris and Before”, do sada nije bilo poprište ovakvih nastupa. Snimka koncerta u katakombama je aktualno dostupna preko web stranice sastava.
Koncert u katakombama sam gledao 5.6. 2025. i nisam mogao da ne potegnem paralelu tog nastupa s ljubljanskim, u svojim emocijama obojenim sjećanjima. Iz perspektive ovog koncerta povik “Nicotine, Valium, Vicodine, Marijuana, Extasy and Alcohol, Cocaine!” čini se mnogo davnijim nego što je to kronoloških 25 godina. Odsviran u katakombama u srpnju 2024., nastup Queensa je jedinstveno iskustvo i poseban dokument u eri grupe.
Homme je imao problema sa zdravljem pa su predviđeni sljedeći koncerti odgođeni (uključujući dva koncerta na zagrebačkoj Šalati), ali ne i ovaj, gdje u katakombama počiva šest milijuna ljudi. U ovom slučaju je Homme stisnuo zube i odradio posao, kako su to onomad učinili Freddie Mercury ili Massimo Savić. Naprosto, ovo je bila prilika koju se nije moglo propustiti, a granica između boli i zadovoljstva je dobila svoj dio autentičnosti.
Uvodni diptih “Running Joke/Paper Machete” postavlja ton: Homme počinje a capella i ostali mu se diskretno pridružuju, a slušatelje drže u suspensu veći dio vremena. Najbliže hitu je zaključna “I Never Came”, no i ona nosi nemalu količinu patnje. Iako ta pjesma nije svirana na ovom koncertu, stihovi “I want something good to die for, to make it beautiful to live” (“Go With the Flow”) su dobili lijepu, proživljenu potvrdu.
Ovdje, u ogoljelom polusatnom akustičarskom izdanju s minimalnim uplivom udaraljki (iznimka su akumulatorom pogonjene klavijature), potpomognuti gudačkim triom, Queensi su svoj rad i svoje pjesme izložili kontempliranju – susretu s osobnim konfliktima koji su također ambivalentni – često su konflikti toksični, ali istovremeno junaci tih pjesama ne mogu bez njih. Naši unutarnji demoni su pobjedivi ako se suočimo s njima, sagledamo ih otvorena srca i postavimo stvari na svoje mjesto – tako nekako sugerira ovaj koncertni film.
Intenzitet emocionalnog sloma se sudara s mirnoćom u vječnosti (kao da katakombe govore onu staru Harrisonovu “All Things Must Pass”), utjeha se događa sada i ovdje, i po tome se “Alive in Catacombs” razlikuje od većine akustičarskih snimaka ovog sastava koje možete naći na ‘internetima’. Etiketa “Gledajte i slušajte u miru i tišini bez ometanja ikoga i ičega” nije stavljena, ali zato ću Vam je sada i ovdje reći.
Netko će primijetiti da je “Alive in the Catacombs” možda posveta preminulom Laneganu, što također nije nezamislivo: zatvorio sam oči dok sam slušao pjesme i kao da sam vidio da negdje u dimu dolazi mrki Mark, kratko pozdravlja Hommea i drugare, pažljivo sluša svoje kolege i na kraju sve zagrli i opet nestaje u dimu, kao onomad na ljubljanskom koncertu kad se odjednom samo stvorio na sceni, otpjevao svoje na rubu života i isto tako neobjašnjivo, u dimu, otišao s pozornice.
Queensi su opet publici podarili nešto dirljivo i nesvakidašnje. Nije za svakog, ali može dati puno posvećenom slušatelju.
Ocjena: 8/10
(Matador, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
