Svaki pravi Queens Of The Stone Age obožavatelj bi valjda dao i pola litre vlastite krvi za koncert koji se dogodio sinoć 23. srpnja na zagrebačkoj Šalati, pa ću sebi uzeti za pravo nazvati ga legendarnim već sad, dan nakon svega.
Iz neslužbenih izvora sam doznao sinoć na Šalati da su članovi Queens Of The Stone Age nakon tri dana bivstva u Zagrebu osjetili želju da probaju neku domaću hranu, nešto karakteristično za ovo podneblje i dakako Zagreb. Dobili su puricu s mlincima i štrukle, a nakon toga su izašli na pozornicu i napravili ono o čemu obožavatelji obično sanjaju, a to je da su pola koncerta ispunjavali glazbene želje publike koja pak nije bila nabrijana na hitove, nego na ono što se popularno zove „B strane“ stvorivši tako deep cut ugođaj koji se po svoj prilici više neće ponoviti.
Možda samo umišljam da je hrana razlog takvom raspoloženju, ali i sam sam sklon tražiti autentičnosti sredina u kojima se zateknem, kao što sam nedavno tijekom svog prvog boravka u Manchesteru za prvi obrok naručio fish & chips bez trunke razmišljanja jer nema mojih britanskih rock heroina i heroja koji nisu odrasli na toj hrani koju možete naći na svakom koraku i svakom meniju. Ono, udomaćiš se kroz želudac ekspresno.
Jer kako inače tumačiti dva potpuno različita Josha Hommea u dvije večeri na istoj pozornici? U prvoj ga je spopao gnjev zbog nekog tko je snimao ili prčkao po mobitelu u prvim redovima, kao što se neki kunu u to da je cijela večer imala ozračje: „odsvirajmo i pokupimo se“. Ne mogu tome ništa dodati ili oduzeti jer te prve večeri nisam bio na Šalati, no da su neke stvari bile uvjetovane tim događajima večer kasnije, to svakako mogu potvrditi.
Očigledno se brzo pročulo da frontmen Queens Of The Stone Age ne podnosi mobitele i sinoć je bilo izuzetno neobično to što na parteru od publike gotovo da nitko nije dizao svoj smartphone iznad glave i snimao.
Iskreno, već to mi je bilo genijalno. Nitko nikome nije zaklanjao pogled (jer to dizanje smatrphonea u zrak i snimanje cijelih pjesama je po meni prilično sebičan i nepristojan čin, koliko god on bio masovno prihvaćen), tako da je po tom pitanju ozračje bilo doista klupski prisno iako su svi bili na omanjem stadionu. I eto, odmah je i Joshu bilo bolje kad ne pjeva mobitelima već predanoj publici.
Queens Of The Stone Age su koncert počeli tamo gdje su stali u službenom dijelu večer prije: s „Little Sister“, nastavili s „In My Head“ dok je treća po redu obje večeri bila „Smooth Sailing“. Zvuk s razglasa mi je bio odličan, daleko bolji od posljednjeg njihovog nastupa na INmusicu (2018.) ,gdje je nekako bio pretjerano kopresiran, time i hermetičan. Sinoć je to bilo frekvencijski više u spektru toplih srednjih tonova, a ne u domeni potmulog basa, taman kako dobar rock and roll ugođaj i zahtijeva.
Nakon „My God Is The Sun“ bilo je jasno da je Homme u odličnom raspoloženju. Već tad je hvalio publiku i htio je nastaviti s ritmom za vrckavo razgibavanje kukova, te odlučio preskočiti predviđenu „Emotion Sickness“ istrzanog ritma i teških misli, te ubacio svoj bend u vremenski stroj započevši s pumpajućom „Monster In The Parasol“ s „Rated R“ albuma.
U tom „đuskajmo svi” ozračju su se potom zarolale „Negative Space“, „Into The Hollow“ i „Time & Place“ prije nego li je došao onaj potpuno neočekivani moment, a taj je: „Što želite da sviramo?“
I onda je krenulo… Queens Of The Stone Age su se pretvorili u svojevrsni QOTSA džuboks – a čiju glazbenu želju iz prvih redova je Josh Homme ubrao, ta je bivala ispunjena. Dakle nije to bilo samo par pjesama u pitanju, već redom: „Turnin’ On The Screw“, „A Song For The Deaf“, „Mexicola“, „3’s and 7’s“ i nešto kasnije „I Appear Missing“.
Naravno da je to pomelo svaku pomisao na koncertnu dinamičku koncepciju i vaganje između balada i bržih pjesama. Scenarij ispunjavanja želja donio je neočekivani obrat. Zasigurno bih i ja, da sam bio bliže pozornici, derao grlo na uzvikivanje nekih svojih favorite, ali znamo pravilo džuboksa – tko bliži, njegove želje. No neupitno je da su svi uživali u takvom scenariju.
Spomenuta „Emotion Sickness“ nije bila zaboravljena, već je došla nešto kasnije. Nakon nje je s „…Like Clockwork“ albuma grunula „I Sat By The Ocean“ da bi novo iznenađenje predstavljala ne pretjerano puno puta uživo izvođena „Kalopsia“ s istog albuma, prije nego li je bend skočio na posljednji album izvevši „Carnavoyeur“ da bi „Make It With Chu“ povela sve prema kulminaciji zadnjeg dijela koncerta.
Kraj je uistinu donio eksploziju emocija i brojna tuširanja pivom koje je letjelo u zrak tijekom niza „Go With A Flow“, „No One Knows“ i „A Song For The Dead“.
U čemu je, dakle, bila stvar da se druga večer toliko razlikovala od prve, uistinu ne znam. Osim ako se purica s mlincima i štrukle na nađu uskoro na QOTSA rideru. Tad će sve biti jasno.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
