U suradnji sa slavnim pop producentom Markom Ronsonom, Josh Homme i ekipa stvorili su moćnu ploču stvorenu za rasplesavanje ekipe po tulumima i rock klubovima do njihove sljedeće studijske ekskurzije.
Obrve interneta su se dizale, oči bečile i čeljusti padale kada je u šaljivom videu objavljena vijest da će novi album Queens of the Stone Age, atrakcije proizašle iz pustinjskog rocka, od svih ljudi producirati upravo Mark Ronson, čovjek čije ime piše na jednom od najkomercijalnijih hitova ovog desetljeća, “Uptown Funk” s Brunom Marsom, a koji je u drugoj polovici prošlog desetljeća producirao neke od najprodavanijih (i najkvalitetnijih) pop albuma današnjice, kao što su “Back to Black” Amy Winehouse ili “19” Adele.
Mnogi su bili u najmanju ruku skeptični po pitanju tog naizgled neprirodnog srastanja koje je na papiru zvučalo kao da bi moglo biti skrojeno samo kako bi lansiralo već ionako megaslavnu bandu Josha Hommea u središte mainstreama. No, skeptici mogu odahnuti, jer preslušavanjem ploda ove suradnje Ronson se pokazao vrlo dobrim izborom, a ono što se u teoriji činilo neprirodnim, u praksi pak zvuči logično. I dobro, jer Ronson u pravoj mjeri miješa staro i novo, analogno i digitalno i sve je to stvoreno za ples, a to je možda i glavna distinkcija od turobnijeg, ali jednako dobrog prethodnika, “Like Clockwork…” iz 2013. godine.
Album otvara niz od tri prave bombe. “Feet Don’t Fail Me” počinje s minutom i pol krčkanja koje će eksplodirati u pulsirajućem ritmu i Joshuinim autobiografskim stihovima: “I was born in the desert, May 17 in ’73/When the needle hit the groove I commenced moving/I was chasing what’s calling me.” I doista, čim igla udari groove, bokovi se zanjišu u oslobođenju koje u kasnijoj strofi najavljuje kao misiju njegove bande.
Singl “The Way You Used To Do” nastavlja tu misiju u postapokaliptičnom boogie-woogieju nošenom pljeskanjem i rifom koji šmajserski grize cijelim trajanjem. “Domesticated Animals” kao da je, pak, izašla iz pera zlikovaca iz naslova albuma, koji preko rifa od tri tona pljačkaju zlato dok mostovi gore, smanjene glave paradiraju gradom, razuma nestaje, a Homme ponavlja pitanje kojeg smo se ove godine naslušali: “Where’s your revolution now?”
Nakon takvog izrazito snažnog uvoda, klasičnija balada “Fortress” nakratko smiruje duhove sa zavjetom podrške: “If ever your fortress caves, you’re always safe in mine.” Kad su duhovi smireni, tu se nađe mjesta i za fillere kao što su hektična “Head Like a Haunted House”, te pogotovo nepamtljiva “Hideaway”, između kojih se našla za par kopalja bolja “Un-Reborn Again” s neugodnom bandom glavnih likova s imenima poput Acid Faced Jake i Evil ol’ Scratch koji zauvijek žive mladenačkim životima seksa, droge i rock and rolla. Ima tu dosta utjecaja Hommeovog suborca Iggyja Popa s prošlogodišnjeg “Post Pop Depression”, kanaliziranog kroz velikog maga Davida Bowieja.
Ploču kraju privodi još jedan poziv na ples s vragom, ovaj put u obliku šest i pol minuta dugog neo-bluesa “The Evil Has Landed”, te svojevrsno epsko finale, intimna “Villains of Circumstance” koju je teško uhvatiti za glavu ili rep (kao što i sama kaže: “So hard to explain, so easy to feel”), ali je svakako melodijski najbogatije poglavlje albuma inače gotovo izričito usmjerenog na ritam.
Vrijeme će pokazati gdje će u hijerarhiji kataloga Queens of the Stone Age zasjesti “Villains”, ali prvi dojmovi upućuju da bi ta pozicija mogla biti začuđujuće visoka. Homme je pokazao da se nema potrebu okružiti brojnim zvučnim gostujućim imenima, već da smislenu cjelinu može možda i bolje zaokružiti s jednim snažnim suradnikom, kakvim se Mark Ronson na kraju i pokazao.
Ocjena: 7/10
(Matador, 2017.)