Quiet Hiroshima: Biti poznat u svojoj državi je nepotizam, biti poznat u inozemstvu je uspjeh

Duo Quiet Hiroshima predstavlja suradnju između makednoskog kompozitora i glazbenika Gavrlia Milovanovića i pjevačice Simone Petrovske. Svojim radom počeli su privlačiti pažnju i izvan matične zemlja, a mi smo pokušali zagrebati dublje i saznati što se krije između ‘eksplozije i tišine’.

Quiet Hiroshima su Gavrilo Milovanović i Simona Petrevska

Odakle ime, daleko je od specifike. Aludira na svašta, a poslije suočavanja sa zvukom još je veća misterija o čemu/kome je riječ?

Quiet Hiroshima: Samo ime na prvi pogled predstavlja interesantan oksimoron, ali ako uđeš dublje, “quiet” nakon katastrofe postaje i epitet grada. Naš umjetničko- filozofski koncept se od uvijek bavio globalnom sviješću, utjecajima na život i paradigmama socijalno psihološke koherentnosti. Poetika i semantika samog imena aludiraju na bolesnu tišinu žrtve nakon Hirošime kao i na one koji su do sada imali mogućnost reinkarnacije iz tadašnje katastrofe. Tu se jasno vidi da ova metafora nije povezana prostorom i vremenom, već je direktno adresirana do svih vojno-političkih struktura i modernog mentalnog zarobljeništva duše. Ime benda može se doživjeti na više nivoa. Radikalnost reći “Quiet” i “Hiroshima” predstavlja nam karakter čovjeka u njegovoj generičkoj suštini, zatim integraciju raznolikosti i u krajnjoj instanci karakterizira naš muzički stil koji je bukvalno kohezija suprotnosti koje se privlače dok je naš zadatak bio da ih estetski amalgamiramo.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=JKjbXyxfWrA[/youtube]

Misteriozni omot vuče na amblem djevojčice iz japanskog horora “Krug”. Spuštena kosa koja prekriva lice, a onda slijedi zvuk tipa “Fragments Of Innocence”…odakle vizualna estetika?

Quiet Hiroshima djeluje kao samostalni bend ali i kao dio više multimedijalnih projekata. Naša se muzika može naći kao soundtrack filma, u kazalištu kao i u Time Collectors Projectu koji predstavlja zbir umjetnika iz cijelog svijeta koji egzistiraju na svim nivoima umjetnosti. Iz tog iskustva smo shvatili da naš zvuk zaslužuje kompletnu vizualizaciju. Art workovi su djelo Bibe Kayewich iz Makedonije i Sylwije Gorak iz Poljske- umjetnice svjetskog kalibra koje su izlagale čak i u New Yorku. Paralela sa filmom „Ring“ je slučajna, a i nezahvalno bi bilo da pričamo o Kayewichevoj ideji. U svakom slučaju povezana je sa tekstom za “Shadow” koji otvara koncept albuma, a to je istraživanje čovjekove mlade duše koja nailazi na maske i ugušenost identiteta i čula. A o djelu možemo citirati Piccasa: „Neki umjetnici crtaju sunce kao žutu točku, a neki u žutij točki vide sunce”. Prema tome kao što bi rekli naši prijatelji iz Zone Sumraka – sve je „ Eye of the beholder“. Na primjer u nekoj idućoj paradigmi kosa djevojčice predstavlja njezin stid itd. Zaključak teksta je da sjena jedino nešto od čega ne možemo pobjeći. Mi smo naša sjena.

Gavrlio Milovanović

Je li kolaboracija Gavrila Milovanovića i Simone Petrovske zamišljenja kao projekt koji se prestaje u audio obliku ili će imati svoje live nastavke?

Naša je muzika vrlo kompleksna i traži posvećenost u studiju, pa smo tako korak po korak došli do završetka rada na albumu. Nakon toga potražit ćemo neki interesantan label a u međuvremenu okupljamo bend i pravac u garažu . Lijepo bi bilo u tom periodu snimimo i koji video spot. Pretencioznost našeg materijala mora biti potkrijepljena akademskom izvedbom i vizuelizacijom na stagu sa ekipom od minimum deset ljudi pa zbog toga naša noćna mora jest upravo taj živi nastup. Prejudicirano promišljamo materijal za drugi album kako bi dobili svoju minutažu za samostalni koncert.

Obzirom na dužine skladbi podsjećaju na soundtrack…postoje li skice/slike/video zapisi zvukovima Tihe Hirošime?

Još uvek ne postoji video zapis iz našeg albuma, ali definitivno planiramo uraditi video bar za jednu kompoziciju iz EP-ja. „Fragments of Innocence“ kao B-side tog albuma je najduža pjesma do sada i u vezi nje se kuha neki scenarij koji bi željeli pretočiti u kratak art film, I to će potrajati s obzirom da sofisticiranost i pompoznost ideje zahtjeva visoku produkciju i filmski izgled. Ali dok smo snimali album nismo sjedili. Surađivali smo sa francuskim redateljom
Felixom Brassierom na njegovom kratkom filmu iz koncepta „Days“ (http://vimeo.com/96297248) za koji smo uradili originalnu muziku, zatim radili sound sculpture za izložbu Time Collectorsa kao i kazališnu muziku za našeg najimpozantnog redatelja Ljubišu Georgievskog u okviru predstave „Evanđelie gluposti“. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh