Debitantski album R.M.F.C.-a podsjeća na zlatne dane post-punka uz moderni štih.
Živimo u paradoksalnom vremenu. Nikad nije bilo više (nove) glazbe koja nam je dostupna u nekoliko digitalnih koraka. S druge strane internetske blagodati i s njima povezane aplikacije uništile su našu pažnju i strpljenje. Bendovi zbog toga izvode svakojake pseudokreativne akrobacije kako bi se u nepreglednoj ponudi popeli nekome na ramena i privukli ono malo što je preostalo od naše koncentracije.
Tako se na objave novog materijala redovito vežu epiteti poput „dugoočekivani“ ili „rezultat višegodišnjeg rada“, no tko zapravo čeka neki novi album, ako nam strpljenje jedva preživi vožnju kroz reelse, shortse i ostale ultra kratkometražne formate? Možemo li danas uopće osjetiti ili čuti da se neka nova glazba „kuhala“ godinama ili sve ostaje na popratnoj mašineriji koja kroz priču pokušava stvoriti nekakav osjećaj kojeg te iste pjesme ne uspijevaju evocirati?
Australski post-punkeri R.M.F.C. (Rock Music Fan Club) ne prodaju šuplju priču, a njihov debitantski album „Club Hits“ doista zvuči kao da je, kako sami kažu, rezultat petogodišnjeg rada, discipline i strpljenja. Iza imena R.M.F.C. stoji Buz Clatworthy, još jedan osobenjak australske underground scene koji je sam napisao sve pjesme i snimio sve instrumente na albumu. Vrijedi napomenuti da u bendovskoj, live verziji Clatworthy svira bubnjeve i pjeva.
Ako je australska garažna scena u pravilu sinonim za frenetične pjesme u kojima su melodije zakopane duboko ispod masnih slojeva buke onda je R.M.F.C. iznimka jer kao sušta suprotnost nudi čisti zvuk s melodijom u prvom planu. Kratki instrumentalni „Introduction“ postavlja okvir kroz zarazne melodije „čistih“ gitara bez reverba koji se prelijeva u još zarazniju „Spectrum“, pjesmu punu ekstatičnih melodija koje prate minimalistički synthevi. Pjesme u prvoj polovici albuma klize jedna u drugu slijedeći zadani tempo i pojačavaju dojam da smo na plesnom podiju neke slušaonice, a to sugerira i naslovnica albuma kojom dominira motiv disko kugle.
Precizni i minuciozni riffovi dominantna su sila u pjesmama čiji je zvuk podređen gitari na najbolji mogući način. Način sviranja, međuigra fillova i pasaža u kombinaciji sa synthevima pedantno su posloženi na način koji očito zahtijeva višegodišnje promišljanje i krčkanje u radionici kreativca Clatworthyja.
Clatworthy kao pjevač zvuči hladno i mehanički, poput testne inačice kakvog rudimentarnog robota, a njegov vokal smješten je u pozadinu soničnog spektra jer prava zvijezda ovog albuma ipak je gitara. Slušajući „Sterile Century“ i „The Trap“ nećete više žaliti što niste živjeli u vrijeme kad je post-punk bio na vrhuncu jer možete uživati u svježem materijalu koji s punim pravom može stati u istu rečenicu s bendovima kao što su Devo, The Wire i Buzzcocks. Utjecaj navedenih bendova više je nego očit u Clatworthyjevim pjesmama, no ono što ih dodatno podiže su efektni riffovi koje on proizvodi na gitari.
Plesni tempo popušta na sredini albuma uz instrumentalni prijelaz „Frogs“ uvodeći nas u sporiju i gruvastu „Harmless Activity“ koja nagoviješta varijacije u tempu i raspoloženjima u drugoj polovici albuma. Do kraja se ističu „Human State“ s obiljem zaraznih melodija u kojoj su synthevi prominentniji i koji još jednom zovu na ples prije nego li meditativna „Rock Tune“ zaključi uzbudljivo putovanje vlastitim klupskim hitovima.
R.M.F.C. svojim će debitantskim albumom jamačno regrutirati nove članove vlastita kluba obožavatelja rocka jer „Club Hits“ prepoznaje i slavi gitaru kao glazbeni instrument na pijedestalu žanra koji je doživio uspone i padove, a iz kojeg entuzijasti poput Buza Clatworthyja crpe inspiraciju koju pretvaraju u prave male dragulje od pjesama.
Ocjena: 9/10
(ANTI FADE Records, 2023.)