Radian u bečkom Rhizu – distopijska plesna avantura

Bečka grupa Radian, jedan od međaša suvremenog klupskog zvuka, koji su posljednji album supotpisali uz Howea Gelba, predstavili su novi materijal u klubu Rhiz u utorak, 6. travnja.

Radian u Rhizu (Foto: Richard Reese Jones)
Radian u Rhizu (Foto: Richard Reese Jones)

Bend je debitirao još 1998. godine na etiketi pokrenutoj iz istog ovog kluba, koji se u početku zvao Rhizome, a bendove novije generacije koji su nastavili njihovim tragom, doduše ne i istim putem, poput Electro Guzzi i Ventil, dobro poznaju glazbenici u Zagrebu. U očekivanju novog albuma koji će najesen biti objavljen na Thrill Jockeyu, red bi bio poslušati što rade momci s međumrežja post-rocka i IDM-a. Jer, njihov opus koji ističe dva vektora, napredak i budućnost, kao da je uočen na tablici jugoslavenske nogometne lige. Ta kreće se između zvučnih slojeva kreativne kongenijalnosti dvojice rođenih i jednog naturaliziranog Austrijanca. Tri instrumenta klasičnog rock trija, stvaraju nešto što je na prvi posluh usporedivo samo s distopijom. Odnosno, odmak je jasno naznačen u bilo kojem smjeru palete sedme umjetnosti, jer ovo što Radian izvodi – atmosfera je s velikim ‘a’; inatlijski zaokruženim, naravno.

Klub je ispunjen da maltene čovjek stoji na čovjeku, iako je dovoljno malen da to i nije izlišno, dok se bojažljivi plesači snalaze u nišama i arkadama postolja nadzemne željeznice, upijajući vibracije željezne eskadrile nad glavama zajedno s brujanjem iz pojačala. Bubnjara Martina Brandlmayra naći ćemo kako s metlicama i batićima mlati splash činelu položenu preko srijede doboša, poslagujući i dodatne semplove. John Normans bas-gitare tu i tamo otkinut će koji jasan rif da vrati priču u rock-kontekst, dok će Martin Siewert na gitarama, lapsteelu i pedalama stalno bacati iskre zbunilice.

Radian u Rhizu (Foto: Richard Reese Jones)
Radian u Rhizu (Foto: Richard Reese Jones)

U pola 10 navečer, tonska još nije ni završila. Ta klupska posla nisu za pidžama-partyje i nakon jednog paprenog DJ seta započet će ipak – točno u 22,30. Čast da zagrije atmosferu urlicima južnjačkih propovjednika, kao i sirovim snimkama cajunskih lo-fi demona pripala je lokalnom heroju, Didiju Kernu, diggeru i bubnjaru. U zraku se osjetio sukus anarhije, da su ama baš sve stege propale u podzemlje, a najprviji među fanovima počeli su otresati kukove uz psychobilly ritmove. Pančevački sempladeličar Lenhart Tapes, bit će, ima dostojnog partnera.

A uvertira u koncert implozije i tenzije kojom se čitav auditorij drži na dlanu poput klinčadije nadrobljene ekserima, može početi. Elegantno se namjestivši nad gitarom, oprobavajući stoji li mu pod bradom, Siewert će narihtati pedale smještene na stolčiću ispred sebe, u jedan kaleidoskop sivih i plavih nijansi, nasjeckanih poput neona na osobnoj iskaznici. Nonšalantno, ispred lica koja plešu taj neki ‘smijem li’ ples. Iz bućkuriša malih gremlinskih zvukova, podboltanih simulacijama ‘lera’ tranzistora, pomalja se njegovo visočanstvo rif, s postolja – ispod četiriju žica. Privlačeći oko sebe antologiju i kusur Hendrixovih urlika u magnete gitare i leteći ćilim feedbacka koji će se podići poput starozavjetnih valova. Kao bend koji može funkcionirati i u većem prostoru, provocirajući publiku povremenim ispadima loopova, u klubu koji se zove po rizomima, gomoljastoj strukturi bez hijerarhije koju nalazimo kod ploda krumpira, ideal je i na planu koncepta. S prvim bisom, klapa je nekako izmuzla i dva. A potom su se vinili iz postojbine aligatora opet zahuktali i navratili šibati pospane plesače, otkidajući im meso s listova i tabana kako to samo močvarni susjedi gomoljika znadu.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X