Povodom obilježavanja 50 godina umjetničkog rada i današnjeg koncerta u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, naša iznimno cijenjena pjevačica Radojka Šverko dala je intervju za Ravno do dna.
Razgovor smo vodili u kafeu dvorane Lisinski netom po završetku tiskovne konferencije na kojoj je većina medija jedva čekala ‘dočepati’ se gradonačelnika Milana Bandića koji je netom bio izašao iz bolnice. Moj imperativ bio je sasvim druge vrste. U novinarskom smislu onaj najteži; kad svega u nekoliko pitanja i s vremenom na raspolaganju koje već imate trebate istovremeno ući i u karakterni fokus i u širinu u razgovoru o jednoj značajnoj karijeri. Radojka Šverko tu se pokazala ne samo kao izvrsna sugovornica, već i osoba koja je osjetila kakav zadatak je sebi postavio njen sugovornik, iako to nije bilo niti jednom izrečeno s moje strane, jer sujeta uvijek nalaže da želja za ‘velikim intervjuima’ često donosi realnost fijaska ako se ne pogode ‘valne duljine’. Obzirom da je dokazano da puno odgovora na pitanja iz sadašnjosti leže u mladosti, krenuli smo s razgovorom upravo od toga.
„Te sličice koja ja nosim od najranijeg djetinjstva“, započela je Radojka Šverko i nastavila: „Vidim pred sobom malu djevojčicu koja koristi ogledalo i dijelove namještaja sobe gdje smo spavali nas troje djece. Brat kao najmlađi je spavao u sobi s mamom i tatom. To ogledalo je odigralo dosta važnu ulogu u svemu. U djetinjstu nismo imali igračaka i pomagala za nekakvu razbibrigu. Imali smo radio, a i to je bilo nešto. Znači to ogledalo i razgovori sa samim sobom pred tim ogledalom i razmišljanje, gestikulacije i premanentno pjevanje, pjevanje nečega što u toj dobi nisam mogla naučiti pod nečijom dirigentskom palicom, već nešto što se slušalo preko radija je bilo nešto što je jednostavno ulazilo u uho. Trčanje po livadama u okolici Buzeta, gdje sam odrasla. Cijeli taj grad i padine brijega bili su prostor za igru. Igranje skrivača je bilo traganje po nekoliko sati za osobom koja se sakrila. Pričam to da bih malo dočarala tu sličicu svog djetinjsta što je značilo to odrastanje pored genetske predodređenosti za bavljenje glazbom. Obzirom da nas je bilo četvrero djece, možda je i želja za dokazivanjem bila prisutna. Nije bilo biranja. Samo je otac radio, a živjeti od jedne plaće za šesteročlanu obitelj onda bilo je teško. Mada se mnogi danas prave malo važni i pričaju kako je nekad bilo divno i krasno, moja iskustva i spoznajte, ne samo, živjeći svoj život, već prateći živote ljudi u mojoj okolini i susjedstvu govore da nije bilo lako. Nije se imalo. To je isto tako nešto što me učvrstilo na tom putu. Jer dolaskom u srednju školu moje su potrebe bile još i veće jer nisam više živjela u obitelji. Stipendija je bila dostatna samo za pokrivanje troškova kreveta na kojem sam spavala, a sve ostalo je trebalo na neki način zaraditi. Ja spadam u onu kategoriju djece, naglašavam djece, koja se nikad nije roditeljima obratila pismom, jer telefona, nota bene, nije bilo, pismom koje je putovalo po nekoliko dana od Pule gdje sam se školovala do Buzeta jer nije bilo autobusnih veza, vlakova, automobila… Nikad nisam napisala pismo: „Mama ili tata pošaljite mi novaca jer nemam više.“ Morala sam na neki način pronaći izvore prihoda. Tu su bila neka takmičenja pjevača pod nazivom „Prvi pljesak“, pa „Mikrofon je vaš“. Ja sam se prijavljivala. Nekad sam bila druga, nekad peta, međutim došlo je vrijeme kada su se te pozicije za mene mijenjale i lagano sam se penjala na toj ljestvici stječući samopouzdanje, a onda mi je to davalo mogućnosti da na nekim od priredaba i zatradim nekakve novčiće. Pa će bit za nekakve sendviče, pa će biti za nekakve potpetice na cipelama koje su se bile izlizale jer se bilo užasno puno hodalo. Sve te to izgrađuje.
A glazbena škola?
Radojka Šverko: Zapravo se nisam niti mogla zvanično upisati u glazbenu školu, jer se u ono vrijeme moglo ići samo u jednu školu. Nisi mogao ići u dvije ili tri kao danas. Tako da sam ja zahvaljujući profesorici Dubravki Stopić i profesoru Nelu Milottiju sama odradila tu glazbenu školu, jer me zanimalo. Zanimao me taj solfeggio, što tamo rade, zvuk klavira, pa i danas kad čujem zvuk klavira… A imam doma pianino, ali rijetko kad ga sviram da ne bih uznemiravala obližnji restoran i njihove goste.
Nemojte reći da obližnjem restoranu smeta glazba jedne Radojke Šverko?
Radojka Šverko: Znate što, oni imaju svoje šprance slušanja glazbe (smijeh), znate kak’ to već ide.
Svjetski glazbeni festivali natjecateljskog karaktera, to je nešto što je nestalo, ti događaji i ugođaji na kojima je svijet poslije drugog svjetskog rata, hajmo reći na jedna zanimljiv način sve stavljao na istu startnu crtu, bez obzira bile to razvijene zemlje ili zemlje u razvoju, u žiriji su sjedila jaka imena poput Paula Simona. Sudjelovali se na puno njih i postizali velike uspjehe, možete li nešto o njima kazati?
Radojka Šverko: Za današnje vrijeme to je nepojmljivo, pogotovo mlađoj generaciji. Danas se glazba prati na sasvim drugi način čemu i svjedočimo, evo i mi starija generacija smo naučili nešto od novih tehničkih mogućnosti. Međutim i pored toga što se to ne da usporediti, ono su bile pozornice na kojima se čovjek mogao izgrađivati zbog tog imperativa koji je bio postavljen, bar sam ja to tako doživljavala. Bilo je štititi dignitet jer ti predstavljaš neku zemlju, ti predstavljaš jedan grad, ti predstavljaš jednu profesiju, jednu branšu. Tako da nisam bila povodljiva niti kad se radilo o raznim ‘čašicama’, da ne govorim o opijatima, mada su mnogi zagrezli. Imala sam snagu othrvati se od svega toga, štititi dignitet profesije i to mi je još uvijek na prvom mjestu. Mada na tom putu taj moj stav nije bio dobrodošao jer su svi na neki način koristili raznorazne ‘alate’ i elemente da se što prije i što pompoznije predstave publici, zanemarujući ono zbog čega su oni tu. Npr. treba objelodaniti trudnoću, treba objelodaniti da si rodio, treba objelodaniti preljub, svući se ako treba, skinuti se… Ići do te mjere da se dodvoriš publici, meni je to suludo, meni je to strašno. Ja sam šetala Ipanemom i Copacabanom zakopčana do grla. I to je bilo nešto po čemu sam dodatno bila primijećena i apostrofirana i od strane medija. A ovi goluždravci, mislim bilo je prekrasnih djevojki, ali u ono vrijeme nisu baš zauzimale medijski prostor.
To je došlo kasnije.
Radojka Šverko: Da, to je došlo kasnije i pitam se gdje će tome biti kraj? Te prekrasne mlade žene koje danas vladaju našim pozornicama, ja to ne govorim iz nikakvog jala, ja se klanjam nihovom lijepom izgledima, botoksima i ostalom, taj imperativ ‘izgledati’ po mom shvaćanju je zapravo fašizacija – fašizam. Znači moraš izgledati po određenim proporcijama pojedinih medijskih struktura. Pa kamo smo došli? A zašto si ti na pozornici? Samo zato što si lijepa? Za to postoje drugi prostori. Ako si glazbenica ti jednostavno trebaš glazbom dopirati do ljudi. Glazba je ono što je ljudima neophodno potrebna. Ne sviđa mi se to i jednostavno slutim da to nije dobro. Mislim sve te zgodne žene će se jednog dana odlučiti na rađanje djece. Pa će dijete vidjeti što je mamica radila i kako je mamica živjela. Hoće li to biti djeci po volji? Mogli bismo na tu temu razlgabati. A što je kad ljepota prođe? To sam zapravo često puta znala reći nekim svojim mlađim kolegicama. Rodite dijete. Ostavite nešto iza sebe. Ljepota je prolazna. Neke su me shvatile i dan danas kad se sretnemo kažu: Imali ste pravo. A nekima je vrijeme prošlo, a kakva im je budućnost, godine neumitno idu. Što si ostavio iza sebe? Nekave snimke? Nekakve fotografije? Trebalo bi ih učiti zbog svih nas. Dalje>>