Povodom obilježavanja 50 godina umjetničkog rada i današnjeg koncerta u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, naša iznimno cijenjena pjevačica Radojka Šverko dala je intervju za Ravno do dna.
Vrato bih se na ove festivale. Godine 1969. ste ne jednom od njih pobijedili i Davida Bowieja. Jeste li ga poznavali kojim slučajem?
Radojka Šverko: Tada ga još nisam poznavala. Mi smo se upoznali na Malti. On je bio sa svojim menadžerom i svojom zaručnicom Angie, ili je ona došla kasnije kad smo se bili sreli u Firenci, ne mogu to točno detektirati. Ali jedno simpatično drago stvorenje, imao je timbar glas koji mi se jako sviđao i sušta suprotnost onog Davida Bowieja u kojeg je on kasnije prerastao. Bio je jako pristojan i učtiv, razgovorljiv i duhovit. Ima jedna anegdota kad smo živjeli u jednom dvorcu kraj Firence. U šumi oko tog dvorca, gdje smo silazili, jer su njihovi dvorci pod određenim režimima i zaštiti kao spomenici nulte kategorije. Morali smo paziti kako ulazimo i kako se u njemu ponašamo. Ali smo u šumi, ili bolje rečeno tom ogromnom parku, tih desetak dana koliko smo bili tamo, par dana zaredom slušali mjaukanje, mislim, cviljenje malih mačića. Dali smo se u potragu i naišli na ta tri mala mačića, ušvercali ih u dvorac i brinuli o njima u sobi od Angie i Davida. Hranili ih mlijekom (smijeh). Na kraju su mačići završili jedan u Nizozemskoj, uzeo ih je stanoviti Fon Klingeren, a dva su imala odredište u Londonu. Kad je David Bowie došao i gostovao u Zagrebu na Dinamovom stadionu, ja sam bila toliko slobodna nazvati organizatore i zamoliti ih da nam upriliče parminutni razgovor s Davidom, smatrajući da će i njemu biti drago, međutim naši dečki to nisu tako shvatili. Oni su mislili da se ja zapravo želim ušmajhlati Davidu Bowieju ne znajući da se mi znamo i da smo se ranije družili, tako da je njegov boravak u Zagrebu tada prošao bez susreta sa mnom i dodatni razlog je bio taj što je on nakon koncerta odmah imao let za drugu destinaciju. Tako da mi je bilo jako žao što ga nisam mogla pozdraviti, a vjerovala sam da bi se bio jako razveselio da smo se sreli.
Ne volite stilska ograničenja u glazbi, radite u jako širokom spektru, gotovo oduvijek. Veliki udio tu ima i sakralna glazba, što javnost manje zna. Možete li nešto o tome reći?
Radojka Šverko: Ja sam se sa klasikom susretala od malih nogu. Naime, još u Buzetu u osnovnoj školi je profesor Branko Jirasek imao naglasak na klasici kao primjerenom glazbenom stilu koji će biti uvježbavan, bilo nas kao solista ili kao pjevački zbor. U školi je djelovao i tamburaški sastav, također s naglaskom na klasičnoj glazbi. Kad smo nastupali s njima u pratnji također se svirala klasična glazba. A moram reći da se i to s vremenom pokvarilo, jer puno godina kasnije to su se počele izvoditi pjesme koje su upravo za zgražanje. Našla sam se tada u publici i to što su moje uši registrirale, to je stvarno bilo pogubno. Mislim, klasična glazba je polazište svega. Mnogi je se odriču u smislu; ma kaj oni pljesnjivci. Znanstveno je dokazano da glazba utječe na ljudsko biće, nas ljudski mozak. Svaki instrument, ovisno o tome kako se prilazi muziciranju na dotičnom instrumentu budi određene vibraciju u tijelu. To nije bilo polazište da bih se ja određivala za ovaj ili onaj stil glazbe, to je naprosto nekakav diktat u meni. Tako da sam tim sakralnim stilom posegnula prije po prilici 35 godina. Imala sam privilegiju raditi s gospođom Jasnom Šumak-Picek, kao i Ljerkom Očić, zatim tu je i profesor Vladimir Babin, puno sam radila s različitm zborovima, pa sam nastupala po katedralama od Nurnberga do Stockholma… To je jedno stvarno prekrasno zadovoljstvo. Znate, kad vi imate glazbeno štivo koje je tako pisano i podešeno ljudskom tijelu. Ispuniti crkvu tim glasom je ipak jedan prekrasan osjećaj. Imala sam i ovdje u hrvatskoj jako lijepih sakralnih koncerata. Tijeko rata sam ih izvela bezbroj po crkvama koje su u ono vrijeme, s obzirom na okupirana područja kada su hoteli u priobalju bili ispunjeni, bile ispunjene prognanicima. Znate i to me je dodatno motiviralo da program širim. Imam cjelovečernja koncerte, bilo u pratnji klavira, orgulja, zbora, znate već, prema zahtjevima. Često puta tijekom rata nisam naplaćivala, bilo je to samo za neke simbolične putne troškove.
Omiljena djela ili kompozitori?
Radojka Šverko: Nema pravila. Na primjer, drznula sam se izvesti ariju „Dezdemona“. U smislu; zašto ja ne bih tu ariju otpjevala oktavu niže? Nije sopranska boja, ali je altovska tj kontra-altovska i mogu vam reći kad sam je izvodila da su se ljudi okretali i gledali jer nisu mogli vjerovati da je to zapravo ženski glas.
Pjevali ste u rock operi „Gubec-beg“, zatim u „Gričkoj vještici“, „Karolini riječkoj“… Koliko toga će se naći na repertoaru slavljeničkog koncerta?
Radojka Šverko: Bilo nam je jako teško odabrati s obzirom na taj veliki repertoar koji ja imam. Percepcija mene kao umjetnice kod nas je uglavom kroz uspješnice poput „Kud plovi ovaj brod“. Zašto se o meni tako malo zna? Zato jer sam ja jednom davno donijela odluku da ja spotove snimati neću. To neka bude nešto što će služiti onima koji nemaju snage stati na pozornicu i odraditi ono što bi trebali odraditi. Svatko može ući u studio, otpjevati nešto, fino s kompjuterom sve to iščistit, pa izdaš singl, pa ploču, pa ovo, pa ono, snimiš spot i ti si kak’ ti sad vel’ka faca. Zanemarimo to sve skupa. Stani na pozornicu. Pjevaj kak’ Bog zapoveda od početka do kraja što god ti padne na pamet. Ali ti alati koji zapravo prate stvaranje karijere mnogih generacije, ja ih ne odobravam. Više sam za to neka se snimi, ako se nešto treba snimati, na pozornici, pa neka se onda live snimke emitiraju. U svakom spotu svjedočimo, ako pjeva muškarac, tu obavezno mora biti neka besprijekorno građena neka mlada djevojka, ako je obratno onda mora biti neki macho pored nje. Mislim, kamo smo došli i što to zapravo je? Kud to vodi? Možda je to pravo pitanje. Možda odluka koju ja govorim zvuči staromodno i passe, ali nije mi intencija jednostavno samo kritizirati. Ja zapravo želim dobro. Imamo toliko talentiranih mladih ljudi. Hajmo sad te divne glasove ukomponirati u adekvatnu sliku ljepote tog njihovog glasa. Hajmo napisati za te glasove specijalne pjesme koje će imati neku poruku. Svi smo slušatelji, mi svakodnevno slušamo. Toliko je radio postaja, toliko TV kanala, o internetu da i ne govorim.
Pitali ste me za rock opere. Tu su neizbježne arije iz „Gubec-bega“, „Gričke vještice“. Limitirani smo vremenom i odlučili smo se od svega uzeti ponešto, a nešto smo morali i preskočiti. Općenito gledano, mi nismo dovoljno zahvalili gospodinu Ivici Krajaču koji je najzaslužniji po mom sudu za to kako su nastajale rock opere „Gubec-beg“ i „Grička vještica“. Htjela sam zahvaliti Ivicu Krajaču koji je učinio strašno veliki posao, strašno veliki zahvat. Zatim Miljenku Prohaski, Vladi Štefančiću, Karlu Metikošu… U ono vrijeme, tamo onih sedamdesetih godina doći u određene gradske, odnosno državne strukture i uvjeriti ih i uspjet se izboriti za nešto poput rock opere, da se jedno takvo glazbeno scensko štivo prikaže u ovoj prekrasnoj impoznatnoj dvorani netom sagrađenoj (pokazuje na unutrašnjos dvorane Lisinski op. a.), to je bio jedan enorman potez! Ti pregovori i uvjeravanja da se pridobiju financijska sredstva da bi se to moglo ostvariti. Opera „Gubec-beg“ tu je bilo ljudi iz različitih struktura zanimanja, zatim ansambala, sve da bi se ispričala ta toliko značajna priča iz naše povijesti, pa „Grička vještica“ ta priča vezana za povijest Zagreba. To su bili izuzetno veliki i značajni koraci. Onda smo bili radili „Jadnike“ i malo je poznato u javnosti da je Kazalište Komedija sa predstavom koju smo igrali ovdje u Lisinskom bilo prvo kazalište izvan Pariza koje je zatražilo dozvolu i blagoslov autora za prikazivanje izvan granica Pariza, prvo kazalište u svijetu! Tako da su nam na premijeri bili i autori Claude-Michel Schönbergi Alain Boublil. Bili su oduševljeni. Ja sam imala tu čast da tu predstavu vidim u Parizu jer sam tamo imala neki angažman zapravo ne znajući da gospodin Štefančić i njegova ekipa traže dozvolu da tako nešto naprave i kod nas u Zagrebu. Nakon premijere sam bila njihov gost u Parizu i bili su jako radosni sa svim tim kako je Štefančić prišao štivu, sasvim drukčije od režije u Parizu.
Što je bila nit vodilja u slaganju reportoara za veliki slavljenički koncert u subotu?
Radojka Šverko: Nije bilo lako pomiriti to sve skupa. Mi smo svi zajedno jako respektirali prisutnost Zagrebačke filharmonije, akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, zatim moji prateći vokali, profesor Vladimir Babin koji mi jako puno znači kao glazbeni suradnik jer prati moje glazbene želje. On je pijanist koji me traži, koji diše sa mnom, kao i Bjelinski. Bjelinski također nije ovdje zato što je on Alan Bjelinski, već zato jer je vrstan dirigent. Njemu je solist jako važan i na njega nikad ne zaboravlja. On ne dirigira samo gledajući u partituru, on diše sa cijelim korpusom pred sobom. Sve je postavljeno dosta seriozno iz razloga jer nismo išli da sad sebe iskazujem i namičem neku slavu u smislu; „’Ajmo ruke gore“, nego da se postavi dokument jednog vremena i da ljude potaknemo s tim glazbenim štivom na nekake druge kvalitete, da probudimo u njima nešto što možda spava i da ih ugodno iznenadimo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
