Sasvim je sigurno da je trenutno najbrže prodavaniji debitantski album drugog desetljeća novog milenija u Velikoj Britaniji priskrbio njegovom autoru Roryju Grahamu poznatijem pod umjetničkim imenom Rag’n’Bone Man i titulu najprobitačnijeg britanskog glazbenika na ovogodišnjem Brit Awardsu.
Album „Human“, kako se zove i najvrćeniji singl s početka godine u Britaniji, u prvom tjednu se popeo na prvo mjesto top lista i ostvario prodaju od 117.000 kopija na matičnom tržištu. Stvar je u tome što je Rag’n’Bone Man, kojeg bi po fizičkom izgledu prije povezali s nekim hardcore ili metal izvođačem, vješto spojio gospel, soul, funk, blues i hip hip te ih pretočio u modernu pop formu posebice u singlu „Human“ koji instantno zazvuči kao da ga je osobno skrojio Everlast prije par desetljeća.
Uz navedeno Graham ima onu vrstu glasa koji je kao stvoren za stadionsko a capella izvođenje himni, recimo u poluvremenu Superbowla. Dakle, Rag’n’Bone Man kao da je iskrojeni produkt za američko tržište, kao što ni nakon preslušavanja albuma „Human“ nipošto u mislima nemate sliku o Britancu, već Amerikancu. Pored već spomenutog Everlasta prije će se naći poveznice s pokojnim Barryjem Whiteom ili pak s Gregoryjem Porterom, ako ćemo grebati po sadašnjosti, nego s bilo kojim britanskim vokalistom.
Singl „Human“ koji ujedno i otvara album savršeno je pogođen u svakom pogledu, i izvedbenom, i po trenutku vremena kad treba biti lansiran, i po tematiziranju ponašanja ljudskog roda u ovo previruće doba. U biti toliko je jak da potpuno zasjeni narednu „Innocent Man“ koju bi aranžmanski (da je kojim slučajem pjeva žena) prije prilijepili jednoj Anastaciji, a potpuni dokaz da je Rag’n’Bone Man prvenstveno pop izvođač donosi sljedeća himna u nizu „Skin“.
Da balada „Bitter End“ ne ‘zagrebe’ po emotivnoj oštrici i malo stiša pompoznost početka albuma, Roryja Grahama bi se lako moglo otpisati i kao nekakav sezonski muški odgovor onome što radi Adele (iako možda „Love You Any Less“ i nije daleko od te teorije). Album je općenito dizajniran na način da privuče prilično široki spektar slušatelja i Graham tu nije bio prepušten sam sebi. Željelo se njegov moćan vokal iskoristiti u tom širokom spektru pa otud i brojne suradnje s glazbenim profesionalcima Jamiem Hartmanom, Simonom Aldredom, Benom Ashom, Jamie Scotom, Mikeom Needleom, Danom Bryerom, Andrewom Jacksonom, Mark Crewom, Danom Priddyjem, Fredom Coxom, Inom Wroldsen i Foy Vanceom.
Suradnja sa sjevernoirskim kantuatorom Foy Vanceom u pjesmi „Odetta“ je potpisniku ovih redaka ujedno i najbolji moment albuma upravo iz razloga jer Rag’n’Bone Man daleko bolje diše u aranžamanu punokrvnog Irca i time oslobođen svake zvukovne amerikanizacije. Šteta je što nisu napravili više od jedne pjesme. Isti zaključak stoji i uz Jamie Hartmana. Mogao je slobodno i više od uvodnog blockbustera „Human“ ponuditi, kao što je šteta što je Graham uopće surađivao s jednim Simonom Aldredom koji je pored „Innocent Man“ u jednakoj maniri naštancao i pompoznu, ali ispraznu „Grace“.
Album zatvara a cappela „Die Easy“ koja je izvedenica gospel klasika „In My Time Of Dying“, što jest pomalo neuobičajeni završetak za ovu vrstu albuma, a opet, nije da ne odiše i dozom ziheraštva. „Human“ je svakako album podijeljenog dojma i ne odgovara na pitanje tko je ustvari Rag’n’Bone Man. Jest osvježenje, ali samo s jednom kockicom leda.
Je li ponuđeni hibrid nova formula popa ili jednosezonski uspjeli eksperiment, teško je reći u ovom trenutku. Za tako nešto morat će se pričekati drugi Grahamov album.
Ocjena: 7/10
(Sony / Menart, 2017.)