Osebujni je glazbenik u više nego solidno ispunjenom zagrebačkom klubu Boogaloo promovirao friški live album ‘Rambo Amadeus & Mutant Dance Sextet u Domu sindikata’.
Rambo Amadeus je standardni i dragi gost Zagreba. Od kraja devedesetih, kada je premijerno nastupio u prepunjenoj Tvornici kulture, kao prvi glazbenik iz tadašnje Jugoslavije s većom popularnošću koji nas je nakon rata posjetio, pa sve do danas, u ritmu je od svakih godinu-dvije navraćao k nama. Posjetitelja nikada nije nedostajalo, pa se od te prakse nije odustalo niti jučer, kada je Boogaloo pohodilo oko tisuću gladnih dobre svirke i zabave. Rekao bih da je prosjek godina bio dobrano iznad trideset i da su u velikoj većini to bili prekaljeni slušači ovog crnogorskog jazz-funky-rock-freestyle umjetnika.
Umjesto standardne četvorke, na pozornici je jučer bila fantastična šestorka. Za potrebe snimanja albuma i nastavljajuće koncerte, kvartetu na koji smo navikli priključena je brass sekcija – trubač i saksofonist. Startali su lagano, s pjesmom koja otvara već spomenuti live album – „Frustration For Everything“, nakon koje je uslijedila kratka pauza zbog problema s bubnjevima koju je Rambo iskoristio da sam uz gitaru i pjevački raspoloženu publiku otpjeva „Dont Happy Be Worry“. Tada se vidjelo koliku popularnost uživa dugogodišnji član Rambovog pratećeg sastava bubnjar Goran Ljuboja-Trut, jer je podrška odmah stigla u vidu skandiranja: bubnjar Trut, bubnjar Trut… Nastavili su s nekolicinom pjesama s promovirajućeg albuma koji je do kraja večeri izveden gotovo u cijelosti. Ukoliko sam dobro popratio, nedostajale su samo „Bumbarov let“, „Biti car“ i „Demode“. Od ostalih izdvojio bih: „Regiment po cesti gre“, čini mi se novu pjesmu o Lukreciji kod koje Rambo u dućanu kupuje mortadelu i „Holesterol i Rock n’ Roll“, tijekom koje je Antonije Pušić (tko još nije naučio, to je pravo ime zvijezde večeri) organizirao nazočne na pjevanje refrena po principu lijeve i desne strane dvorane – „Holesterol (u gumene rukavice) i Rock n’ Roll (dvije drugarice)“, što je odlično funkcioniralo pa je dodao da ubuduće ne treba on ni dolaziti ovamo, nego da se možemo mi fino sami skupiti i zapjevati. I inače je publika bila u mood-u za sudjelovanje i pjevanje, a ako bi katkad malo i zaštekalo Rambo bi rekao da vidi da tu ima potencijala, ali da treba samo malo poraditi na tome, što se on svojski trudio i učiniti, naravno na sebi svojstven, simpatičan način. Do kraja je još išla legendarna „FAP mašina“, čije dvije iste izvedbe vjerojatno ne postoje, a koja bi bila moj odabir kada bi me netko upitao da izaberem samo jednu pjesmu kojom bih predstavio ovog glazbenika i njegovu trupu. Sami kraj bio je rezerviran za „Čobane, vrati se“, koju je u općem raspemećenju otpjevala cijela dvorana.
Uslijedio je očekivani i traženi bis s „Moj skutere“ i megamiksom u kojem su krenuli s „Jedno te isto“, nastavili u „Amerika i Engleska (biće zemlja proleterska)“, da bi završili sa „Zastavnik Džemo“.
Još jedna stvar je jučer bila izuzetno dobra i pozitivno iznenađujuća za mene, a to je zvuk. Usprkos novom razglasu koji je već dosta dugo u pogonu, Boogaloo je mjesto na kojem nikad nisi siguran kako će stvari po tom pitanju funkcionirati – a jučer je funkcioniralo besprijekorno. Svaki instrument čuo se kristalno jasno, kao i vokali koji su bili u potpunosti razumljivi, a što je kod Ramba posebno važno zbog brojnih improvizacija, pričica i anegdota kojima svaki njegov koncert obiluje.
U više od dva sata mogli smo doživjeti sve ono što inače krasi koncerte „Svjetskog Mega Cara“ i njegove iskulirane ekipe: virtuoznu svirku svih glazbenika krcatu improvizacijama, duhovite najave i recitacije, kao i legendarne desetminutne čušpajze kod kojih se nikad ne zna koje će pjesme sadržavati. Sve navedeno utjecalo na stvaranje izuzetne ugode, opuštenosti i zabave, a smijeha je već „po defaultu“ bilo napretek. Vjerojatno to i jest najvažniji razlog neprekidne popularnosti Ramba Amadeusa, a ona će se, po svemu sudeći, nastaviti u nedogled.