Rambo Amadeus ‘Vrh dna’ – soundtrack svakidašnjice

‘Znaš što, bolje je da ne izdaš album, nego da se vidi da nemaš što za reći. Bar ja tako mislim. Šta će nekom u vitrini još jedan album Ramba Amadeusa, a da ga nerado otvara i sluša?’, izjavio mi je Rambo Amadeus u nedavnom razgovoru i time jednostavno otpuhnuo ono vječito pitanje koje se postavlja glazbenicima uslijed podužih diskografskih pauza.

Rambo Amadeus 'Vrh dna'
Rambo Amadeus ‘Vrh dna’

U njegovom slučaju, od posljednjeg „Hipišizik Metafizik“ albuma prošlo je punih sedam godina, a pitanje je bi li se novi „Vrh dna“ pojavio pred sam kraj 2015. da Rambo prvotno nije svom klavijaturisti iz benda Vojnu Dizdaru ‘iskrcao’ jedno dvadeset, što pjesama, što tonskih zapisa ideja, nakon čega mu je oduševljeni Dizdar rekao da tu ima cijeli jedan novi album. Rambo mu je povjerovao, „Vrh dna“ otisnut i objavljen, a autor ovih redaka zaključuje kako je Vojno imao pravo i što je još važnije, ovo nije album koji će skupljati prašinu u vitrini.

U zvukovno-stilskom smislu riječ je o znatno ‘prohodnijem’ djelu oslobođenom poznate Rambove uvrnute džezologije kojom je počesto u prošlosti brutalno tjerao svako iole glazbeno-neintelektualno biće od svog rada. U tom smislu „Vrh dna“ jest kvalitetan konceptualni okidač, ali je istovremeno i nešto što bi mogla zavoljeti i mlađa publika, što zbog minimalističkog instrumentarija, što zbog plesnog ritma koji je Amadeus protkao, primjerice najizraženije kroz Mokranjčev „Rukovetni“ potpis u pjesmi „Radio stanica“.

A kad se već spominje „Radio stanica“ riječ je uvrnutom spoju u kojem samo netko poput Ramba može izaći na kraj s tim, a da sve itekako ima smisla, jer pored Mokranjčeve i Radičevićeve podloge čita se arhivski tekst Proglasa CK KPJ pred ustanak protiv okupatora 1941. godine koji je za tu priliku potpisani ‘Josip Broz Rambo’ minimalno prepravio. Ne stiče se dojam kako je crnogorski umjetnik nešto posebno revolucionarno nastrojen u toj pjesmi koja je po pristupu više turbo folk nekog njegovog paralelnog svemira. „Radio stanica“ je ‘ubod iglom u stražnjicu’ današnjem sužanjstvu besperspektivnog Balkana gdje je bilo kakav poziv na ustanak nešto što je istovremeno i anakrono i ‘znastvena fantastika’, dok Rambo u svemu tome svojom evokacijom vrši i provokaciju ‘naših naroda i narodnosti’. No „Radio stanica“ samo je eksplicitni primjer i kulminacija prvog dijela albuma u kojem je ne imenujući ništa konkretno, Rambo oslikao stanje koje izlazi iz regionalnog okvira i zadire u globalno.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=qTA5823g45E[/youtube]

Naslovna „Vrh dna“ daje dovoljno objašnjenja zašto svijet pleše igru na rubu ponora. Taj oksimoron je svojevrsni hladni tuš, soundtrack ovog vremena u kojem svaka jedinka homo sapiensa može imenovati neki svoj ‘vrh (ljudskog) dna’. Iako je time logika stvari od samog početka postavljena naglavce (što sugerira i izvrsno oblikovani cover Slavimira Stojanovića i  što, usput rečeno, Rambu daje apsolutno odriješene ruke), sa svime što se dalje događa taj apsurdni rakurs nimalo se ne čini apsurdnim jer ga se, naime, itekako upotrebljava u znanoj nam stvarnosti. Dakle nimalo čudno ne zvuči to što mnogi glazbenici općenito nemaju stava, osim kad treba musti neku korist („O’ruk, sad ga lomi“), dok su pak oni koji se nisu s tajkunom okumili, u partiju učlanili ili u odbor uvalili, zadnja rupa na svirali („E moj Rambo“, a slični zaključak nudi i pjesma „Partija“). Također nimalo čudno ne zvuči poznati nam poriv privatiziranja svega („Privatizova’“), čak i onog do čega ne možemo doprijeti poput parcela na Mjesecu i Marsu. Dakle ništa ne zvuči čudno, a trebalo bi. Rambo nam to zapakira za smijeh, a ništa tu uistinu smiješno nije. Opsjena je na cijeni, a sve drugo u devalvaciji. U tom svjetlu očito je da je i karakter kao općenito jedan od najvažnijih pokretača ljudske povijesti nešto što je u ovom apsurdu roba koja gubi vrijednost („Karakter“), jednako kao i ostarjeli roker koji izbjegava flert da se ne otkrije da nosi duge gaće („Duge donje gaće (Unterciger)“).

No ovaj album je poseban i po tome što Rambo Amadeus slušatelja nije do samog kraja držao u ‘svojoj apsurdnosti’, već je priredio izlaz kroz možda najozbiljnije pjesme u svojoj karijeri, one u kojima nudi onaj dio sebe u kojem nema potrebe za gegom kako bi privukao pažnju. Taj izlaz su pjesme „Muzika“ i „Samo balade (Juče, Danas, Sutra)“ i one nose posebnu lirsku težinu i moment u kojem dok čekate vic neočekivano dobijete nečiju emociju po ušima pa se malo zamislite.

Zanimljivo je kad osjetite da Antonije Pušić u jednom momentu skine sa sebe ogrtač Ramba Amadeusa.

Možda je upravo zbog toga za ovaj album bila potrebna pomoć Vojne Dizdara kako bi se probralo deset kvalitetnih momenata. Nije lako biti Rambo Amadeus. Najbolji trenuci inspiracije začas postanu rutina, a onda se od šume ne vidi stablo. Koliko nas je s „Hipišizik Metafizik“ zatrpao suvišnom građom, toliko je s „Vrh dna“ pročistio put. Svjetski Mega Car ponovno ima diskografsko poglavlje vrijedno pažnje.

Ocjena: 8/10

(Mascom, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh