Ramirez ‘Svijet je lijep’ – gdje je nestao pjesnik?

Ni odličan, niti loš, nego prosječan. S obzirom da se radi o novom albumu benda koji je ljestvicu otprije podignuo visoko, prosječan nikako ne može značiti – zadovoljavajući.

Ramirez ‘Svijet je lijep’

Ramirez su sebi natovarili popriličan teret na leđa. S primijećenim prvijencem, zatim dva odlična albuma iza sebe te s vjernom publikom koja pomno analizira i duboko proživljava svaki stih, manipulativnog prostora za podbačaje gotovo da i nema. U situaciji kada se oko benda okupe malobrojni, ali odani indie omladinci, svako odstupanje od kontinuiranog napretka iz albuma u album naglašavat će se i do iracionalnih razina. A Aljoša Šerić i njegov bend su sa „Svijet je lijep“, četvrtim albumom Ramireza, dobrano nagazili na kočnicu.

Ne radi se o razočaranju, naglo presušenoj inspiraciji, niti o studijskom debaklu. To nikako. Problem je jednostavno u „običnosti“, pojmu koji se rijetko kad mogao vezati uz opus Ramireza. Ponegdje prvoloptaška rima, poneka srednjoškolska metafora i nedorečeni refren, nemaštovita gitaristička dionica… i malo po malo uvjeljivost Šerićevih patnji glede ljubavnih jada ispari do polovice albuma. Kao da je i sam nesvjesno došao do toga kada je u „Nebitnom danu“ prozborio: „Treba mi obično, obično je sasvim dovoljno…“

„Svijet je lijep“ ima snagu i šarm Ramirezova istoimenog prvijenca, albuma s nekoliko pogođenih pjesama, koji je svjedočio o velikom potencijalu benda. No, 2004. je sad već daleko, potencijal je u nekoliko navrata potvrđen i dokazan, a kako zasad stvari stoje, „Divovi i kamikaze“ od prije dvije godine bili su kreativni vrhunac grupe.

Ramirez su s gitaristički nastrojenog prethodnog albuma djelomično prešli na plesni pop ritam kakav su patentirali Bloc Party. „Nedodirljiv“ i prvi singl „Da li me voli“ najplastičniji su primjeri takvog zaokreta, koji ipak ne dominira među dvanaest novih pjesama. Uglavnom su tu tipično Ramirezovske tragi-ljubavne rapsodije, lišene udarnih količina grandioznosti na kakvu su nas navikli. Zbog toga se doima da, inače sasvim uspjelima „Zbog nas“ i „Od nas očekujem najviše“, kao da nedostaje „ono nešto“ da bi bile sasvim zaokružene. Ona „prava“ Šerićeva bol konačno se osjeti u „Od svjetla i ptica“, a kad se shvati pozadina pjesme i ne čudi da mu je bila najinspirativnija.

Na nedavnoj zagrebačkoj promociji albuma publika je, nakon pristojnog osluškivanja novih pjesama, jedva čekala eksplodirati kad je bend zasvirao „Loš“ s albuma „Copy/Paste“. I to velikim dijelom govori da sve ovo gore navedeno i nije toliko daleko od istine.

Ocjena: 6/10

(Menart, 2011.)

Saznajte više: Ramirez – oni se kao vole?

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh