Ratko Vojtek ‘Jazz and Beyond’ – Iznenađenje i izjednačenje Vojtekovog autorstva

Domaća i svjetska publika mogla je upoznati rukopis Ratka Vojteka zahvaljujući mnogobrojnim nastupima Zagrebačke filharmonije širom svijeta kao virtuoza na bas-klarinetu, iako ga ovaj nosač zvuka predstavlja prvenstveno kao klavirista ukazujući time na drugu stranu njegove velike ljubavi prema glazbi. Da ovaj osebujni karakter i ličnost ne staje samo na ljubavi govori i izbor repertoara u rasponu od ‘Passacaglije’ Georga F. Handela preko lepeze skladatelja koje povezujemo s jazzom do suvremenih skladatelja, i to Berislava Šipuša, aktualnog ministra kulture RH.

Ratko Vojtek 'Jazz and Beyond'
Ratko Vojtek ‘Jazz and Beyond’

Uzmimo Šipuša i Handela kao repere koji daju kičmu i skelet ovom probranom opusu, nazvanom „Jazz i podalje“ i objavljenom proljetos za Aquarius Records. Ovdje se Vojtek sukobljava s jazz-improvizacijom, možda bi bilo najpreciznije izraziti, u smislu session-svirke i izbora standarda – tu je ipak nezaobilazno „Take Five“ alt-saksofonista Paula Desmonda, a u korist autorske afirmacije idu i dvije skladbe; osim na klaviru, Vojtek se javlja na svom osnovnom instrumentu, ali i na udaraljkama. Iako ne nastupa po klubovima, ipak često iskače iz svoje klasičarske kože, pogotovo pri nastupima uživo, čime je značajnija diskografija nosača zvuka u kojima dominira njegova umjetnička vizija, spomenimo „Ethnophoniju“ (Croatia Records, 1999.) s udaraljkašima Cubisma, kao i suradnje sa Zlatkom Tanodijem i Gudačkim kvaretom Rucner.

U kojem se smjeru zaputio ovoga puta? Program otvara skladba „Mountains“, križanac ethna i boogie-woogieja Abdullaha Ibrahima čiji duh je prisutan u Vojtekovim prstima još od albuma „Ethnophonia“, u vidu poigravanja neparnom ritmikom i melizmatikom iz skladbe Mateja Meštrovića. No, već malo bliže duhu Tin Pan Alleya zalazi sljedećom skladbom, „Spotlight“ koju je potpisao kućni skladatelj Zagrebačke škole animiranog filma Milivoj Koerbler. Na djelu uposlene lijeve ruke prepoznaje se uzor u Daveu Brubecku i njegovim ritmičkim rješenjima, prvenstveno po ispeglanoj bimodalnosti melodijskih linija. Nakon Clarkeove „Quiet Afternoon“, bluesa za televizijsko nedjeljno poslijepodne iz kojeg izbija i poslovična ironija, slijedi skladba „Ida Lupino“ daleko najprihvaćenije free-pijanistice Carle Bley. Melodramatična interpretacija u koju je ubačen chorus blues-improvizacije mogla bi evocirati angažman spram prognanosti kulturnih sadržaja u kasne noćne termine. A tu je i počesto problematični Corea, pijanist i skladatelj predstavljen s „Children Song No. 4“ kojeg je već u uvodnom tekstu kolega Davor Hrvoj počastio primjedbom, „Tvoja je izvedba Chicka Coreje bolja nego njegova vlastita“. Vojtek se tu osjeća kao doma, sjeda za električni piano i odlazi u free-form solo.

S Händlovom „Passacaglijom“ klavirist je baš i mogao malo zaswingati, čime bi se postavilo pitanje je li ovaj koncept, a i time sama kompozicija otporna na kič. Na kič svakako nije otporan uvod u „Take Five“ u visokom registru, kao ni posve klasična interpretacija walking-bassa koja ne gubi na tempu, iako tenzija koja nastaje iz apstrakcije i sviranjem van ritma svakako može kupiti slušatelja, zajedno s impresionističkim odlaskom u slobodnu improvizaciju i korištenjem raznih puhalica i udaraljki. Na autorskoj skladbi „Voodoo“ izlazi na teren Ibrahima i Chrisa McGregora istražujući modalnost i kromatiku svojstvenu skladateljima južnoafričkog džeza baziranog na slogu tzv. kwele. Šipuševa skladba u duhu instrumentalnog teatra (s čime Vojtek koketira otprije) počinje bez pulsa i izvodi četverostruku multifoniju na bas-klarinetu – ta među najznačajnijim je instrumentalistima u svijetu; nema zbora! Završna skladba „One Man Plays the Drum“, autorska, u potpunosti je posvećena istraživanju mogućnosti djembi – iako tako ne zvuči!!! – i zapravo je pozivnica slušateljima da poslušaju jedno kompleksno djelo koje možda škripi u samom označitelju, ali u strategiji potpuno iznenađuje izjednačenjima koja u cjelini polučuje.

Ocjena: 7/10

(Aquarius Records, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X