Već se neko vrijeme govori da je tržište korejske indie glazbe neistraženi novi bunar bogastva, kreativnog i financijskog.
Umorni pas izležava se pred klima uređajem, zalegao nasred prolaza između stolova. Gosti prepunog kafića jasno daju do znanja da im ne smeta, štoviše, riječ je o uzajamnoj razmjeni nježnosti na putu do zahoda. Svi mi, skuhani u ljetnoj pećnici seulskog asfalta, dijelimo njegovu bol. Ionako se čini da ovdje više toče ledenu kavu i bubble tea, nego pivo i rakiju. Prostor je, zapravo, prilično “ugodan”, vibea bližeg slastičarnici, nego birtiji. Ništa drugačije nije ni dolje, ispod, u podzemlju koje unatoč mračnim asocijacijama ovog termina, nije ništa manje “ugodno” i “pitomo”. “Akustični klub” s uredno poredanim stolicama, publika pristojna i emocionalno involvirana kao da je na koncertu klasike te bend koji svira kao da recitira poeziju na bitničkim okupljalištima pedesetih.
Ukratko, sve je kako treba biti, upravo ono što čovjek i očekuje od kultnog korejskog indie okupljališta, live music cafea “Unplugged”; kafića gore, kluba dolje, a sve zajedno velikim inkubatorom iz kojeg su na scenu zakoračila mnoga velika imena korejskog indie popa i rocka. K-인디, kako bi rekli Korejci. Ono što je, recimo, jedan CBGB bio za divljinu njujorškog punka, “Unplugged” je bio i ostao za nježnost seulske nezavisne, kantautorske i bendovske scene.
U prošlom sam nastavku pisao o K-Hip hopu, koji se kalio u klubovima četvrti Hongdae na sjeverozapadu Seoula, usporedo s drugim indie kulturama. Pop, rock, techno i hip hop, svi su zajedno rasli zahvaljujući blizini mladalačke energije studenata Sveučilišta Hongik. U kvartu Hongdae je i “Unplugged”, sada već pa povijesno zdanje, glazbeni hram u koji sam sjeo bježeći od nesnosno sparne ljetne seulske noći.
“Podrum” je bio savršeno klimatizirani koncertni prostorčić, jer doslovno prima jedva stotinjak ljudi, što dodatno potencira intimnost akustičnog doživljaja. Uhvatio sam nekoliko posljednjih pjesama benda Yippee, zapravo dva mladića s gitarama (Park Manjo & Kim Dasol) koji između vlastitih britpopastih balada uspiju uvaljati i pokoju obradu Radioheada. “Veliki smo obožavatelji britanskog rock and rolla” – pa naravno da jeste, ali svejedno je lijepo čuti potvrdu iz usta samog frontmena Parka, s kojim sam razgovarao nakon svirke. Park dodaje da je Yippee, utjecajima Beatlesa unatoč, “indie bend koji svira svoju jedinstvenu vrstu glazbe, bez da se ograničavamo specifičnim žanrom.” Kaže da većinu njihovih fanova čine mladi muškarci i da zbog svojih neprivlačnih facijalnih karakteristika nikada ne bi mogli biti K-Pop idoli, ali ovu (polu)šalu na stranu, većina onih koji su s velikim osmijehom na licu mobitelima snimali svirku, a mogu reći i većina onih koji su ispunili stolice u publici, bile su žene.
Već se neko vrijeme govori da je tržište korejske indie glazbe neistraženi novi bunar bogastva, kreativnog i financijskog. Posljednjih se nekoliko godina krenulo ulagati puno više energije i novca u razvoj scene, čiji beskonačni potencijal leži u činjenici da glazbena industrija ima novi ogroman bazen za izabrati ljepuškaste mladiće, samo ovog puta s instrumentima u rukama. A katkada – što je fascinantan slučaj zvan Silica Gel – sposobne svirati sve instrumente u bendu, izmjenjujući se na koncertima s jednog na drugi.
Silica Gel, najveće i Zapadu trenutno najpoznatije ime K-Indie scene, zapravo je neka vrsta konceptualnog indie-prog spektakla koji odbijanje žanrovskih ograničenja o kojima je govorio Park Manjo odvodi na posve novu razinu, koristeći jezik svega od psihodelije, elektronike i rocka do hip hopa i folka. Poslušate li album “Power Andre 99”, bit će vam otprilike jasno na što mislim.
Silica Gel su samo najnoviji “indiejanci”, do sada potencijalno najveći trojanski konj za širenje novog korejskog glazbenog gospela. Mada, to bi također mogao biti i RM, čiji je reach svakako najveći. Ovaj vrhunski reper se proslavio kao član boy benda BTS, a onda 2024. objavio fascinantni, vrlo “silikagelasti” indie pop-rock-rap pastiš “Right Place, Wrong Person”, kao svoj drugi solo album.
Nezavisni umjetnici možda jesu nova karta, koja će upaliti ili neće, ali svakako nisu nova priča. K-indie oblikovao se u četvrti Hongdae još tijekom 1990-ih. U klubu Spot tada su svoju stazu do vrha indie scene izgradili legendarni korejski punkeri Crying Nut i No Brain, a klub Drug okupio je indie rockere kojima je 1996. postao i izdavačka kuća. Danas, Hongdae je i dalje neuništivi fenomen. Statistike kaže da se u njegovim klubovima, od kojih preko 40 nosi status “underground klubova”, svake godine publici predstavi više od 500 novih indie bendova!
Kang Jinhyung je prilično zaslužan za dio ovih brojki. Osnivač i voditelj kluba “Unplugged”, s velikim se osmijehom na licu prisjeća kako je već 18 godina aktivan u onome što naziva “hongdejskom scenom”, radeći “na držanju nezavisne scene živom. Ponedjeljkom, domaćini smo open mic večeri na kojoj nastupa pet do šest pojedinaca ili grupa. Ostatak tjedna je suradnja planera, izvođača i publike, koji zajedno oživljuju ovaj prostor.”
Takvim je programom, kaže Kang, “Unplugged” bio više od kluba za cuganje uz glazbenu pozadinu, štoviše postao je platforma za lansiranje imena kao što su danas popularni singer-songwriter Lee Seung-yoon, kantautorica Kim Sawol i članovi indie rock četverca Hyukoh. Kang objašnjava kako su “mnogi izvođači koji su počeli u ‘Unpluggedu’ otišli raditi u korejsku glazbenu industriju, uključujući i mainstream K-Pop produkciju, poput BTS.”
Utoliko mi je samo čudno da u klubu nije još i veća gužva.
Saznajte više: