Na svom devetom izdanju kantautor iz New Hampshirea zvuči zrelo koliko i nostalgično, ali istovremeno i opušteno i zadovoljno u glazbenoj niši koju je za sebe iskopao.
Iz nekog nejasnog razloga ljeto 2024. glazbeno sve više vuče prema zvuku prve polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prošli tjedan novim su se albumom oglasili melburnski divljaci King Gizzard & The Lizard Wizard koji su nakon lanjskog izleta u elektroniku s “The Silver Chord” nadahnuće za “Flight b741” našli upravo u tom razdoblju muzičke povijesti i bendovima kao što su The Rolling Stones, T. Rex, pa čak i Paul McCartney, a upravo objavljen album kantautora Raya LaMontagnea još je vjernija posveta klasičnim albumima objavljenim između 1970. i 1972., točnije u razdoblju taman prije nego što je pjevač iz New Hampshirea rođen i pločama za koje vrlo lako možemo zamisliti da su se mogle slušati u njegovom domu kad je odrastao.
LaMontagne pripada onoj srednjoj generaciji kantautora rođenih prije pedesetak godina, a njegova je karijera započela na obratu stoljeća albumom “Trouble” na kojemu je zasjao svojim autorskim talentom, kao i moćnim vokalom koji će do danas ostati njegovim najjačim oružjem. U međuvremenu objavio je osam albuma od kojih je posljednji, minimalistički “Monovision”, izašao u ljeto 2020. godine. Na svom devetom izdanju, “Long Way Home”, Ray zvuči zrelo koliko i nostalgično, ali istovremeno i opušteno i zadovoljno u glazbenoj niši koju je za sebe iskopao.
Ploču otvara singl “Step Into Your Power”, neodoljiv komad memfiškoga soula kakav se kuhao u studiju Staxa prije pola stoljeća, a ako tražimo referentnu točku iz spomenutih 1970. ili 1972., mogli bismo je pronaći u albumu “Be Altitude: Respect Yourself” The Staple Singersa iz potonje godine. Prateći vokali koje pružaju The Secret Sisters produbljuju gospel kvalitetu pjesme koju krasi zvuk kakvome sve više teže i neki pop izvođači kao što je, primjerice, Hozier.
Uz spomenute elemente, pjesma aranžmanski vuče i na “Moondance” Vana Morrisona (iz 1970.), album za čijim zvuku LaMontagne bez zadrške poseže na još nekoliko mjesta na albumu, prvenstveno baladi “Yearning” nakon čijeg uvoda biste lako mogli očekivati da sjevernoirski mrgud uleti s uvodnim stihovima “Into the Mystic”, i još više na najboljoj pjesmi albuma “My Lady Fair” za kakvu bi sam Morrison vjerojatno dao lijevu ruku samo da bi ponovno mogao tako pisati.
Prije njih čut ćemo “I Wouldn’t Change a Thing” na kojoj uz njegov vlastiti zaštitni zvuk čujemo i utjecaj akustičnog materijala Creedence Clearwater Revivala i njihovog slavnog albuma “Cosmo’s Factory” iz – opet – 1970. godine. A zatim opet, kad čujete “And They Called Her California”, ako instantno ne pomislite na Neila Younga, onda vjerojatno nikad niste čuli njegov najslavniji album “Harvest” iz – opet – 1972. godine i njegovu uvodnu pjesmu “Out on the Weekend” koja je vrlo očito u bliskom srodstvu s navedenom.
“Long Way Home” ne odaje dojam velebne ploče, a čak dvije od devet njegovih pjesama su instrumentali. “So, Damned, Blue” je minijatura koja služi kao intro u naslovni singl koji zatvara ploču, a koja ostaje najvjernija autentičnom zvuku autora dok nas vodi na put u svoje djetinjstvo i ljetne igre dok promišlja o prolaznosti svega, a “La De Dum La De Da” bi mogao biti jedan od onih izvadaka ili polovičnih ideja od kakvih je Bob Dylan složio svoj zloglasni album “Self Portrait” iz, pogađate, 1970. godine.
Spomenimo još i posljednju preostalu “The Way Things Are” koja također na osnovu svog aranžmana i stila može naći paralelu s jednim albumom iz 1972., “Pink Moon” Nicka Drakea, dok je LaMontagne ipak vokalno izvodi u stilu jednoga Freda Neila čija je karijera ipak doživjela vrhunac u nešto ranijem razdoblju sredine šezdesetih.
Ako ste ljubitelji navedenih izvođača i njihovih slavnih albuma, “Long Way Home” poslužit će vam kao ugodan povratak poznatim glazbenim okvirima neke ljepše prošlosti koju niste ni morali doživjeti kako bi odzvanjala vašom dušom. Ovaj kratki album čije trajanje jedva prebacuje pola sata izrastao je u sjeni koju kroz desetljeća bacaju ti monumentalni klasici, a Ray im daje taman dovoljno vlastitog začina da nisu tek posveta, već i kvalitetan autorski podvig na ovim područjima još uvijek možda nedovoljno poznatog majstora.
Ocjena: 7/10
(Liula Records / Thirty Tigers, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
