Nije ipak riječ o običnom revivalizmu ili kakvoj retro spiki – autorski rukopis Glavaškog stoji rame uz rame s onima Jeffa Tweedyja, Ryana Adamsa i sličnih americana heroja, pri čemu ga, baš poput njih, od šezdesetih i sedamdesetih odvlače povremeni programirani beat ili sample.

Prije svega, moram naglasiti da mi je žao što Rebel Star u srijedu nije svirao u nekom manjem klubu. Daleko od toga da imam nešto protiv Vintagea, dobrim dijelom i zbog toga što mi je od svih zagrebačkih koncertnih prostora i najbliži kući, a smatram i da Milan Glavaški i ekipa zaslužuju puniti i najveće dvorane. U Vintageu se, međutim, skupilo nekih 150-200 ljudi što bi dobrano popunilo trenutno neaktivni KSET ili Mali pogon Tvornice, a i koncertu poput ovog puno bolje bi odgovarao prisniji kontakt između publike i benda.
Rebel Star i publika sinoć su stvarno bili poput starih frendova koji se dugo nisu vidjeli i žele da večer potraje što duže. Svirka je tako trajala preko dva sata, nekolicina upornih svako malo je skandirala basistu Goranu Ritoši, a i Milanova obraćanja više su nalikovala opuštenom ćaskanju nego stvarima kakve inače imamo prilike čuti s pozornice.

Srpsko-hrvatska petorka nastup je otvorila s tri osobno mi najbolje pjesme s novog albuma, a to su redom bile „Prolećno smeće“, „Mesec“ i „Ogledala“ i uspješno dočarale svu eklektičnost „Sedmog neba“. Ova prva rezignirana je i turobna psihodelija, „Mesec“ je power-pop koji bi u normalnijem glazbenom okruženju svakodnevno bombardirao etere i štancao klikove, dok su introspektivna „Ogledala“ blues s taman dovoljno garaže da privuče i one kojima muzika zbog koje je Robert Johnson vragu prodao dušu ne znači gotovo ništa.
Već taj uvod bio je dovoljan da mi još jednom potvrdi dojam o Rebel Staru kao o bendu nekog drugog vremena, bendu koji inspiraciju crpi iz pop-rock klasike, s Beatlesima kao prvom stanicom, poslije koje se vožnja nastavlja kroz originalnu britansku invaziju, folk-rock, psihodelični pop i nasljeđe sastava poput Big Stara s kojima su ih, uključujući i autora ovoga teksta, često uspoređivali.

Nije ipak riječ o običnom revivalizmu ili kakvoj retro spiki – autorski rukopis Glavaškog stoji rame uz rame s onima Jeffa Tweedyja, Ryana Adamsa i sličnih americana heroja, pri čemu ga, baš poput njih, od šezdesetih i sedamdesetih odvlače povremeni programirani beat ili sample. Za to je zadužena Zvonka Obajdin čiji je glas dao novu dimenziju vokalnim harmonijama grupe, ali vrijedi spomenuti i da na klavijaturma čitavu priču zna malo „počudniti“ dodajući joj čak i natruhe krautrocka.
S novog materijala su odsvirali skoro sve pjesme, a sjetili su nas i na one s ranijih šest albuma, bilo da je riječ o prvijencu „So“ (naslovna, „Jabuka“), „Kalifoniji“ („Industrija“) ili osam godina staroj ploči „Reka“. „Početak i kraj“ s istoimenog izdanja Milan je najavio kao najveći hit, prije nego je uz smijeh dodao „kao da Rebel Star ima hitove“.

Po završetku koncerta rekao mi je kako im je ovo bio prvi živi nastup nakon što su izašli iz studija, što se i moglo zaključiti po tome koliko im se sviralo. Nisu tako izostale ni fine gitarističke međuigre Milana i Daniela Rodika, a niti skupni singalong, primjerice u „Istini“ (‘nikad nam lepše i teže bilo nije’). S obzirom na trajanje, izvedene su i neke pjesme koje mi nisu bogzna što poput „Prolećna jutra“, ali to više ulazi u sferu kritičarskog cjepidlačenja nego nekih ozbiljnijih prigovora.
Na set-listi u srijedu se našla i „Dimnjaci bez krovova“, čiji tekst govori o skupini zdravstvenih radnika koji su na ulici u Budimpešti plesali s beskućnicima. Upravo vještina kojom takve usputne prizore pretvara u pjesme možda je i najveća snaga Milana kao autora, ujedno i ono zbog čega se u njegovim stihovima toliko lako pronaći. A i to sve više pripada nekim drugim, sretnijim i jednostavnijim glazbenim vremenima.