‘Record Stories’ – tek mjestimično dotaknuta diskofilska strast

Iako štivu nedostaje pretpostavljene diskofilske strasti, zbirka „Record Stories“ nudi niz zanimljivih priča vezanih uz prostor prodavaonica ploča.

Record Stories - Aquarius Music Shop predstavlja priče iz prodavaonica ploča

Međunarodni Dan prodavaonica ploča obilježava se od 2008. godine., treće subote u mjesecu travnju, a ove je godine pao na datum 16. travnja. U to je ime hrvatska diskografska kuća Aquarius Records na taj dan naumila objaviti knjigu priča posvećenih prodavaonicama ploča. Rečeno, učinjeno. Raspisan je natječaj, na nj je pristiglo 155 priča, žiri (Nenad Bartolčić, Saša Drach, Kruno Lokotar, Gordan Muratović/Coco Mosquito i Mojca Piškor) ih je izabrao dvanaest, a na poziv je svoje priče dodatno priložilo jedanaestero afirmiranih autora. „Record Stories“ (198 str, ur. Mojca Piškor, Aquarius Records, 2011.), knjiga nadahnuta danom posvećenom prodavaonicama ploča, „ukoričeni hommage ovom prostoru glazbe“, objavljena je i predstavljena 16. travnja 2011.

Je li previše ili možda čak posve pogrešno očekivati da će se u takvoj zbirci priča naći iskazi glazbenih zaljubljenika koji će literarizirati onaj specifičan osjećaj zanesenjačkog hodočašćenja rudniku dragocjenosti, hramu duhovnosti, svetištu glazbofila (u kojem se, doduše, blagodati duhovne spoznaje, poštenski materijalno naplaćuju), strastvenog prekopavanja po škrinji blaga (policama s LP-ima i CD-ima), oduševljavanja izgledom omotnica, slatkih nedoumica oko izbora albuma, grozničavog iskušenja kupnje nosača zvuka više no što je planirano, ne uvijek ugodne neizvjesnosti iščekivanja da se dođe doma i napokon čuje jesmo li kupili nešto sjajno, prosječno ili je riječ o čistom financijsko-estetskom promašaju?

O svojevrsnom osjećaju ponosa i postignuća zbog banalne činjenice da smo upravo stupili u posjed određenog albuma, koji je u jednoj drugoj nedavno objavljenoj knjizi, „Bez rocka trajanja“ Anđela Jurkasa, sjajno opisao Igor Mirković prisjećajući se kako je 1980. godine., plaćajući na blagajni „Dolgcajt“ Pankrta „imao dojam da u rukama drži kamen mudrosti koji će ga pretvoriti u naprednog pankera“. Možda nešto o onom glupom, ali neodoljivom porivu kupovanja – umjesto inteligentnije opcije presnimavanja ili prženja – istog albuma koji je prekjučer kupio prijatelj-glazbeni istomišljenik? Ili o nekadašnjim sumnjivim kriterijima po kojima su sve vinilne ploče proizvedene izvan SFRJ bile nazivane „originalkama“ što ih je, naravno, činilo barem dvostruko skupljima od „neoriginalki“ te im, bez obzira na cijenu koštanja, među diskofilima jamčilo status uglednijih komada vinila, pa makar na rečenoj „originalki“ npr. nekog LP-a Rolling Stonesa pisalo „Made In Hungary“?

O u većini slučajeva posve promašenoj investiciji, uludo protraćenom novcu uloženom u basnoslovno skupe „piratice“ ili „bootlege“, nezakonita izdanja kriomice napravljenih, mahom koncertnih,  zbog neodgovarajuće tehnike snimanja i reprodukcije redovito praktički neslušljivih snimaka? Možda neka crtica o višegodišnjem razdoblju u kojem je prašnjavi asfalt zagrebačkog Cvjetnog trga i Bogovićeve ulice bio „sjedište“ posve nezakonitog, ali od organa reda očito toleriranog buvljaka ploča, gdje je jedan od redovitih prodavača bio sam Davorin Bogović, čovjek koji je tek koju godinu prije bio jedna od najvećih zvijezda zagrebačkog i jugoslavenskog rocka, tj. novog vala? Ili, nešto o zbunjujućem prelaznom razdoblju u kojem  nije bilo sigurno hoće li CD definitivno izgurati vinil i vezanim dvojbama brojnih posjednika stotina LP-a o tome zamijeniti ih digitalnim diskom ili ne?

Ili, da se maknemo od daleke prošlosti, o tome kako se vinil ipak vratio i kod connaisseura i onih koji se takvima žele prikazati, postao, financijski i nefinancijski, cjenjeniji nego ikad? Ili, pak, o možebitno izlizanim, ali svejedno neiscrpnim vječnim temama koje tište mnoge diskofile – a to bi trebao biti osnovni profil onih koje zanimaju priče iz prodavaonica nosača zvuka, zar ne? – kao što su užitak u samoj manipulaciji velikim LP-om kojeg CD jednostavno ne pruža, subjektivne ili objektivne razlike u kvaliteti reprodukcije s vinila i polikarbonske plastike („toplina“, punoća, raspon, krckanje…), nikad dočekano, a davno obećano smanjivanje cijene (uvijek preskupih) CD-a, naivno vjerovanje potrošača u bajkovite tvrdnje proizvođača o neuništivosti, odnosno beskonačnoj trajnosti zapisa na CD-u koje su posljednjih godina počele pokazivati svoje pravo lice (i CD-i, nesretnici, dotrajavaju, čak i bez slušanja)…? Dalje >>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh