Red Hot Chili Peppers ‘Unlimited Love’ – od filera do felera

Došlo se do onog trenutka koji se statistički jednostavno jednom morao dogoditi. Red Hot Chili Peppers snimili su loš album s Johnom Fruscianteom.

Red Hot Chili Peppers “Unlimited Love”

Svijet se promijenio, Amerika se promijenila, Kalifornija se promijenila, čitav niz narativa se promijenio, jedino su Red Hot Chili Peppers ostali naizgled isti, tj. trude se tako izgledati. Ako ste ih voljeli desetljećima prije, ovog puta će vam trebati bezgranična ljubav (kako i naslov sugerira) da biste ih nastavili voljeti. Jer oni su poput starog ljubavnika ili ljubavnice… Kroz njih ste voljeli vlastitu mladost. Voljeli te živahne momente i cijelu tu situaciju u kojoj su funk i rock našli zajednički jezik u amalagamu uličnog autsajderskog kodeksa ‘Grada anđela’.

Bilo nas je puno, globalno gledano, koji smo ih voljeli. Toliko, da su Peppersi odavno postali stadionski zamašnjak rock cirkusa, a time i ‘zarobljenici’ scenarija u kojem se već iz albuma u album namještaju u stare poze i pokušavaju oživjeti atmosferu s neke stare fotografije iz devedesetih i dvijetisućitih, onako kako ih je svatko od nas ponaosob urezao zauvijek u svoje sjećanje, u orgazmički okvir mladosti i ludosti za koje smo, kao i svi mladi ljudi prije i poslije nas, vjerovali da će trajati mrvicu manje od vječnosti.

Danas je teško Chada Smitha, Flea ui Anthonyja Kiedisa vidjeti ikako drukčije, već kao glumce koji sve teže glume uloge koje im više ne pristaju, a nekako su prisiljeni na njih zbog mašinerije koje je oko njih sagrađena. Iskorišten je čak i bonus vraćanja Johna Frusciantea u bend, možda u posljednjoj „Rock and roll guitar god“ predstavi za javnost, tako velike amplitude u kojoj su tri ostala člana njegovi najbliži obožavatelji, a potom i svi ostali.

John Frusciante je tako postao posljednje gitarsko rock božanstvo – odmetnik koji je negdje na pola puta između Hendrixa i Richardsa – nikad toliko sklon tehnici koliko želji za izlaskom iz okvira u kombinaciji s mučninom spram mašinerije rock cirkusa od koje se kloni kad mu ugrozi mentalno zdravlje – a kako mu je ugrožavalo dosad, zasigurno će i ovog puta, možda i brže nego što mnogi strahuju, ponajviše Anthony, Chad i Flea.

Dakle, i dalje je na snazi jedna od najčudnijih rock priča svih vremena po kojoj bend takve amplitude, u smislu značaja i povijesti, i unutar i izvan svojih redova slovi za diskografski bezveznu pojavu ako u njemu nije svojevremeno prvi nasumični ‘igrača s klupe’ koji je zamijenio dotad glavnog kreativca, pokojnog, Hilela Slovaka i ne samo da je odavno nadmašio njegov kreativni doseg, već je od cijelog RHCP-a učinio nenamjerno čudnog taoca svojih mušičavih odluka.

No došlo se do onog trenutka koji se statistički jednostavno jednom morao dogoditi. Red Hot Chili Peppers snimili su loš album s Johnom Fruscianteom.

„Unlimited Love“ ne dobacuju nimalo dalje od prethodnika „I’m With You“ i „The Getaway“ na kojima je gitaru svirao Josh Klinghoffer – Fruscianteova čista suprotnost i u negativnoj karmi slave gledano njegov ‘neslavni blizanac’, vjerojatno jedan od najomraženijih gitarista u povijesti rocka. Klinghoffer je tako bio onaj nesretni magnet koji je privlačio sve strelice kritike koje su realno trebale ići prema Anthonyju, Fleai, Chadu i posljedično prema Ricku Rubinu, jer realno gledano, Klinghoffer je kao gitarist morao proći sve njihove provjere, ali eto, čudni su putevi percepcije. Pa je tako Klinghofferova priča, koja je u startu imala potencijal za naslove poput „Od roadieje do rock zvijezde“, završila kao: „Onaj koji je bio kriv za sve“.

Nekako je bilo zastrašujuće koliko je sreće u javnosti izazvala vijest o njegovom izbacivanju iz benda, ali Rose Tattoo su jednom davno i taj postulat saželi u stih: „Nice boys don’t play rock and roll“.

„Treba to još poslušati“, „treba mu dati šansu“, „možda će nakon više slušanja sjesti“… bile su u većini slučajeva razmišljanja i komentari onih koji su prvi krenuli u preslušavanje albuma „Unlimited Love“, i već je tu bilo jasno da stvar ne štima. Ni meni nije štimalo s prvim slušanjem. S drugim preslušavanjem je bilo kudikamo gore. Dva preslušavanja novih Peppersa za recenziju, pitate se? Da. I jedno je bilo dovoljno za shvatiti.

Evo i zašto: Peppersi nisu Radiohead. Oni ne trebaju ‘dubinsko’ preslušavanje da bi vam odradio ‘klik’. Svaki njihov album je uvijek komunicirao na prvu. Isto je bilo i sa singlovima. I tako je još od ground breaking albuma (kako bi Amerikanci kazali) „Blood Sugar Sex Magik“ (1991.). Taj je mogao trajati i više od 17 pjesama, jer se radost muziciranja cijedila s njega i jer je u lepezi bilo najmanje deset pjesama na koje ste se mogli kladiti da su hitovi. Kad je i producent Rick Rubin tada neobično ‘sušio’ produkciju ne bi li tu radost muziciranja ogolio i gurnuo u prvi plan, pažljivo se trudeći da nipošto to ne pokvari nekim efektom.

Čak je i naredni „One Hot Minute“ (1995.) s Daveom Navarrom iz Jane’s Addiction kao najutegnutiji i eksplozivan u gabaritima nabrijane heavy metal produkcije (produkcije, a ne svirke, da ne bi bilo zabune) udarao na prvu, jednako koliko je pozivao na ‘digganje’.

Koga na prvu nije pomeo „Californication“ (1999.), taj jednostavno nije ni stvoren da bi slušao RHCP. S „By The Way“ (2002.) se već po prvom istoimenom singlu odmah znalo da čak i ako eventualno imaju loš album, sigurno je da su iz prve uboli hit. Ispalo je da imaju i odličan album, daleko najeksperimentalniji u svojoj karijeri dotad (a pokazat će se i na kasnije), ali na kojem je Frusciante crpio neku svoju beatlesovsku shemu koja je i taj album učinila famozno prohodnim ušima šireg auditorija.

„Stadium Arcadium“ iako je bila prekomjerna doza RHCP-a, tj. labuđi pjev s Fruscianteom, koji je najavio da nakon toga (opet) odlazi, bio je nešto poput kompilacijskog dvostrukog CD albuma iz svih faza (tj. četverostrukog vinilnog, čisto za dočarati novim generacijama, jer renesansa starijeg formata briše navike mlađeg). I njega se ‘gutalo’ na prvu kao superiornu priču sezone 2006. godine.

Frusciante je otišao kad je bilo najbolje. Na „I’m With You“ je mogao na njegovo mjesto doći bilo tko i nitko ne bi mogao zasjeniti njegov amalgamski zvjezdani albumski niz. Iako je taj album nosio u sebi sve dotadašnje ziheraške značajke zvuka benda, možda je i najviše zahtijevao neko traženje dubine zbog upoznavanja sa zvukom i stilom novog gitarista, ali i tada je na prvo slušanje bilo jasno da on samo kopira svog prethodnika i da tu hita nema. ‘Žrtvovanje roadieja’ postalo je posebno okrutno i među publikom i kritičarima s pretposljednjim albumom „The Getaway“, ujedno najnenadahnutijem uratku Peppersa mjereno od početka njihove karijere. Nešto što definitivno ne može biti greška samo jednog člana kolektiva.

„Black Summer“, prvi singl s novog albuma jasno je ukazivao na to da su Peppersi na putu obnavljanja svojih starih pozicija s tom polu-baladom u kojoj je Frusciante čak pretjerano ušao u Hendrixov teren. Ruku na srce, ništa više od solidnog openera kojem je uloga privući nešto širi (mlađi) auditorij. No nakon preslušavanja albuma po izlasku, brzo postaje jasno da je taj ‘solidni opener’ skoro pa najbolji izbor od 17 ponuđenih pjesama, ali da je daleko ispod neke nove „By The Way“ vožnje.

Nakon „Black Summer“, koja drži pažnju u iščekivanju, kreće doslovce nevjerojatan niz lijenih, nenadahnutih prvoloptaških filera; „Here Ever After“, „Aquatic Mouth Dance“, pa onda notorna „Not The One“ (za koju vam je jasno da ‘nije ta’, a još manje jasno zašto se uopće tu nalazi), da bi na neinventivnoj dosadnoj repeticiji nabrajanja bendova „Poster Child“ uhvatio osjećaj kako taj album traje već satima i kako se već satima ne događa ništa vrijedno pažnje, a tek je 5. pjesma.

Kao da se Anthonyju Kiedisu ne da ni repat’, ni pjevat’. Sve ide na nekom autopilotu, pa tako i Frusciante koji kao da se u određenim trenucima potpuno izgubi s horizonta nakon prezentnog i ‘nećete-me-se-tako-lako-riješiti’ gitarskog sola u uvodnoj „Black Summer“.

Cijela prva polovica albuma je potpuno nepotreban niz pjesama koje igraju ziheraški da bi se svidjele svima osim onima koji su u dnu duše vjerovali da ta priča nije još za penziju, bar dok je Frusciante u njoj. Peppersi ni s Fruscianteom u svojim redovima ne shvaćaju da nikoga ne zanima da glume sebe od prije, a jedino je ta uvijek potencijalno odmetnuta duša bila  katalizator njihovog kulerizma. Na novom album se pak čini kao da su potpisali ugovor da se on tu mota s njima, a ne da nešto pretjerano prčka oko glazbe. A Peppersim treba da im netko prčka oko glazbe i to da puno,puno prčka, da bi to uopće oživjelo iole smisleno u sadašnjosti, a ne bila trećerazredna kopija prošlosti.

„I’m With You“ i „Getaway“ su to trećerazredno kopiranje sasvim jasno dokazali. Peppersi su nakon njih trebali to apsolvirati. Trebali su valjda shvatiti da im treba Frusciante da im u potpunosti razjebe njihove dosadno okoštale repeticije, a ne da bi se s njima slikao.

Imaju sasvim dovoljno hitova da s njima popune trosatnu koncertnu set listu (a uvijek sviraju kraće od toga), ali svejedno ne mogu promijeniti svoju narav rock dinosaura da se na opetovano iskušani recept idu svidjeti svima.

Ustvari, od „Unlimited Love“ valja djelomično drugi dio albuma gdje se, da tako kažem, glupiranjem s elektronikom, ubrzavanjima i usporavanjima ritma, hard rock gitarskim udarcima i sličnim malo slobodnijim aranžmanskim pristupima osjeća zametak nekog novog kulerizma. Ali zameta, nipošto cvat. Dakle, tamo negdje s „These Are The Ways“ pjesmom, gdje kao da se, uvjetno kazano, više trude raditi anti-hitove, ili kao da se ne trude. A upravo bi to trebala biti njihova srž. Da je cijeli taj drugi dio ujedno prvi i jedini dio albuma, bilo bi to sasvim dosta kao uvertira nečeg kvalitetnog s Fruscianteom. Ali ovako kako je sad, dok dočekate taj dio gdje Peppersi malo sebi daju oduška, bivate zgaženi nasilnim popističkim pokušajem kreiranja hitova po sistemu igre na sigurno – toliko ‘na sigurno’ da tu ne da nema hita, već pjesme vrijedne pažnje.

I ne, ne treba ovom albumu „dati još jednu šansu“ i slušati ga opet. Trebate dati sebi šansu i slušati nešto drugo.

Jer „Unlimited Love“ je ionako samo otponac da Kalifornikacijske papričice u svom najboljem sastavu krenu na veliku turneju. Da su bili pametni kao Rage Against The Machine, uvidjeli bi da za tako nešto nisu trebali ni sebe ni nas mučiti s novim materijalom, ako za to uistinu nema ni povoda, ni smisla.

Ovakav album su mogli snimiti i s Joshom Klinghofferom, a potegnuli su „Džoker Frusciante“. Nakon ovog nema dalje, ako John opet ode.

Ocjena: 5/10

(Warner / Dancing Bear, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X