Naelektrizirana ekstatičnost atmosfere bila je odlika druge, ujedno, i posljednje večeri Reflektor festivala u Tvornici kulture održane u subotu.
Za početak, tu večer se pokazalo da je selidba u zatvoreni prostor itekako imala opravdanja jer je centar grada izgledao kao da ga je poharao tsunami. Križanje Draškovićeve i Mislavove bilo je jedno veliko jezero u kojem su stajali tramvaji spuštenih trola, dok su gradom svako malo odjekivali zvuci sirena. Ne treba imati previše mašte da bi se zaključilo kako bi to sve izgledalo na Platou Tuškanac, da se festival kojim slučajem tamo održavao.
Što se nastupa tiče, beogradski rock trojac Straight Mickey And The Boyz svojim je izlaskom digao letvicu jako visoko i po pitanju decibela i po pitanju čistokrvnog rock ludila koje je šibalo s pozornice. Bilo je glasno, bilo je moćno i prokleto je imalo smisla. Bio je to jamming iz srca rock and rolla, čisti trans. Basist Boško Mijušković vrtio je repetitivne udare na svom instrumentu spuštenom do razine koljena, bubnjar Danilo Luković je bio ubojiti stroj, dok je Miodrag Cicović imao najbolji zvuk gitare te večeri. Cicović je bio ona vrsta originala koji kao da je nekim čudom pronašao svoje mjesto između Hendrixa i Creama, ono kad uhvatite sebe da nakon silnih stilova i distorzija koje ste do tada čuli, se dogodi da vas zapljusne jedan sasvim novi originalni vintage izričaj, ali koji nije oponašanje i ‘lizanje cipela prošlosti’, već nešto što ‘smrdi’ na sadašnjost. Sva trojica su pjevala, tako da ti bio dodatni pozitivni udar na čula.
Iz njih su izlazile bazične poruke – čisti atak na primordijalni sklop, kao da je rock ponovno izmišljen, kao da je trebao refren „Ovo je muzika“ kako bi se dalo najjednostavnije moguće objašnjenje o tome što se događa na pozornici, ili uvući publiku da pjeva o tome kako se osjeća, a da se ne govori o novoj pjesmi „Devojko“ koja kao da je prvo smisleno rokersko obraćanje s pozornice ljepšem spolu na ovim prostorima, još od vremena kad su neki davni rock dinosauri to činili. Bend uz koji iskreno i glasno mantrate refren: „Opušten i slobodan“. Nakon pjesama poput „Fantastične misli“, „Crv“, „Kada“, „Ne osećam se dobro“ i „Ne“ oproštaj je uslijedio s stoogesovskim raspašojem „Dalek svet“ nakon koje se ne možete osloboditi osjećaja da ste svoje „headlinere“ festivala ubrali puno ranije i da tu količinu dobivenog adrenalina jednostavno ne možete pokvariti sa slušanjem narednog benda.
A taj naredni bend bio je Girls Names, post punk kvartet iz Belfasta. Sorry, Girls Names, ali nakon Straight Mickey And The Boyz jako malo njih ne zvuči isfabricirano i originalno, bar tu večer.
Sljedeću reviju izvrsnosti priredili su Laura-Mary Carter i Steven Ansell, stari poznanici zagrebačke publike, tj. Blood Red Shoes koji su i autoru ovih članaka još uvijek jedan od posljednjih velikih rock dvojaca koje možete ubrati na koncertima u današnje vrijeme. Dvojac koji je ovim koncertom službeno po riječima, uvijek odlično raspoloženog i raspričanog bubnjara Stevena Ansella označio kraj šestogodišnje turneje i tom prilikom na pozornicu pozvao i tour menadžera pred publiku. Dvojac koji ni za tu priliku nije ni slučajno htio ostaviti publici osjećaj da su koncert „samo odradili“, što je bilo razvidno iz toga kad je Laura-Mary Carter nezadovoljna sinkopiranim vokalnim uletom u pjesmi „Red River“ sve prekinula riječima „Fuck that“, i još jednom zakotrljala stvar, onako kako treba.
Blood Red Shoes iako su prvotno najavljivani kao headlineri te večeri, svirali su pretposljednji i naravno zadovoljstvo publike koje su ostavili nakon sebe bio je samo ekstra signal da će i riječki Jonathan nakon njih morati ostaviti dušu na pozornici. Pjevač Zoran Badurina ostavio ju je već po izlasku uslijed ekstatičnog plesa, pjevanja i predstavljanja novog materijala.
Za posljedicu je morao sjesti na bubnjarski podest i prije nego li je pjesma završila. Dakle, stvari su stilski otišle malo u drugačijem smjeru u usporedbi s onim što se nalazi na prvijencu „Bliss“, no po scenskoj energiji, Jonathan su ostali i dalje nemilosrdni prema sebi.
Ono što su i prije bili njihovi koncertni zgodici, bili su i u subotu; „Maggie“, „Communicate“, „Juvenile“, „Hands“ i dakako „Pictures“ kao prava koncertna bomba.
Nakon svega ipak bi se trebalo nadati da će ideja Reflektora opstati i iduće sezone. Festival ove vrste na kojem su svi izvođači relativno mladi i na kojima nema odavno etabliranih veteranskih imena, sudeći po onome što se moglo vidjeti i čuti, nudi neku dimenziju ravnopravnosti između izvođača koji shodno tome vole potegnuti i pružiti najbolje od sebe upravo iz razloga što u cijeloj priči nema dominantnih headlinerskih imena koja će povući najviše publike, čak je to bio slučaj i s Annom Calvi prvog dana, što se, ruku na srce, može dogoditi samo kod nas obzirom na njen status u Europi.
Saznajte više: Anna Calvi začarala i očarala prve večeri Reflektor festivala
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
