Jedna od ponajboljih jazz violinistica današnjice ‘odvela’ je rovinjsku publiku na neobično putovanje u prošlost…
S albumom „Southern Comfort“ violinistica Regina Carter doslovce je izašla iz jazza. Kromatske skale zamijenila je pentatonikom. Otputovala je u daleku prošlost. U jednostavnost bluesa, soul produhovljenost i napjeve koje su već stotinama godina ukorijenjeni u američka crnu populaciju, bilo da su dječje uspavanke, brojalice ili pjesme kojima se istiskuje bol bremenita života.
Na jednak način kako je prije sedam godina na zagrebačkom koncertu u ZKM-u u sklopu tadašnjeg sveženskog jazz festivala Jazzarella sve bila podredila u to vrijeme recentnom albumu „I’ll Be Seeing You: A Sentimental Journey “, Regina Carter je istu stvar učinila i po pitanju albuma „Southern Comfort“. Na svom drugom gostovanju u Hrvatskoj, nastupila je u petak u Rovinju, u dvorani Adris s kvintetom koji se zajedno s njom glazbeno ‘zaputio’ u neke davne večeri provođenja vremena na trijemovima Alabame.
U formaciji benda: violina, harmonika (Will Holshouser), gitara (Marvin Sewell), kontrabas (Jesse Murphy) i bubanj (Alvester Garnett) jedino je njen suprug bubnjar Alvester Garnett ostao kao konstanta u sastavu od tog jedinog zagrebačkog koncerta. On je poput i Regine, na svom intrumentu, jazz gurnuo u drugi plan. Posvećen pojednostavljenim paternima više je pažnje pridavao repetitivnosti ritma, čak i na solo dionicama, kao da ne želi nagrditi tu ‘južnjačku mantru’, to nasljeđe ritualne Afrike u okovima Amerike. Akustična slide gitara Marvina Sewella kao da je prizivala duh Roberta Johnsona, dok je Holshouserova harmonika pružala tu neku dimenziju u kojoj se bijelački folk susreće sa soulom, dok je Regina Carter kao jedna od ponajboljih jazz violinistica i ujedno jedina žena koja je, usput rečeno, svojevremeno dobila čast svirati na Paganinijevoj violini Il Cannone Guarnerius danonoćno čuvanu naoružanim stražarim, otišla u područje na koje bi se malo njih njena ranga i časti odvažilo.
Ne stoga jer je to teško, već upravo suprotno, jer je to gotovo neuko falš poigravanje violinom. To je onaj prljavi zvuk country/folk fiddlea. To su težačke ruke na žicama i gudalu. Sve je promašeno za pola ili četvrtinu tona. To je sluhistički pristup, ali osobe oštećena sluha. Kad je želja jaka jer duša plače, a prsti su neuki… No to je glazba puna kolorita. Glazba koja doslovce izvire iz naroda bačenog u prilike nedostojne života čovjeka, kao što je bio slučaj s precima obitelji Regine Carter koji se nisu rađali i umirali na poljima pamuka, već kudikamo gore, u oknima rudnika uglja.
„Honky Tonkin’“, „Miner’s Child“, „Hickory Wind“, „Cornbread Crumbled In Gravy“, „Shoo-Rye“… nizale su se melodije pune duše i intrinzičnih projekcija, što je očigledno i bio cilj rovinjskog koncerta Regine Carter i njenog kvinteta. Virtuoznost prstiju te je večeri bila ‘spremljena u ormar’, ganjala se virtuoznost duše. Naravno da je Regina Carter fenomenalnom lakoćom prolazila kroz neke minijature i naglaske, nije publika bila zakinuta, ali većinu nastupa se itekako trudilo komunicirati kroz zvuke i ozračje, a nipošto kroz prstometne bravure.
I ona i bend komunicirali su glazbom, a ne za glazbu kao takvu. Bilo je to istraživanje prošlosti na koju je uspješno uključena i rovinjska publika koja je dugim pljeskom bila nagrađena i drugim bisom, da bi sve završilo onim što Amerikanci nazivaju „standing ovations“. Publici se svidjelo. Publika je razumjela. Na kraju krajeva i mi smo Jug ovog našeg kontinenta, i mi smo zapeli u tom nekom falš-valceru. Potrebna je i nama ‘južnjačka utjeha’.