Repetitor u Tvornici – Repetitor više nije indie

Repetitor je u subotu napunio Tvornicu. Napunio i razvalio. No neke stvari su se počele mijenjati…

Repetitor u Tvornici (Foto: Izidor Tačković)

Pratim Repetitor od njihovih prvih arogantnih nastupa koji zapravo nisu bili nimalo arogantni. Pridjev više stoji da opiše nepoznati, nepriznati bend za koji nitko nije čuo niti imao naročitog interesa da ih čuje, ali bend koji na pozornici funkcionira kao već etablirani kolektiv jasno definiranog zvuka i smjera, bend koji iza sebe ima možda i PR mašinu koja pažljivo filtrira bendovski imidž u javnost, bend koji iza sebe ima 200+ gigova i kod kojeg nije registrirano oklijevanje niti na bini, niti u životu poradi kojeg izlaze na tu istu binu. Repetitor je bio takav bend od početka, od nule, kada za takav stav i prezentaciju takve vrste nije imao ni grama kredibiliteta. Repetitor je bio bend koji folira i cima vlastitu egzistenciju.

Nema smisla nagađati zašto je tome bilo tako i zašto je baš Repetitor takav.  Je  li njihov agresivan umjetnički izričaj posljedica pojedinačnih karakternih perli njegovih članova, ili pak suma kolektivne energije pitanje je za neku meta-priču. Međutim, neosporna je činjenica da oni tamo znaju da su najbolji i da znaju to od prvog akorda. Ili da barem tako misle. Za to im, u tim, sad već lagano davnim počecima, nisu bili potrebni tour busevi, 5 tona opreme, puni stadioni ili uspješne solo karijere, a to im nije potrebno ni danas.

U subotu je Repetitor ispočetka napunio Veliki pogon Tvornice kulture, a najdistinktivnija razlika od onda kada su to učinili posljednji put u listopadu 2013. očitovala se u sviti koja ih je došla popratiti. Tada, 2013., stekao sam dojam da je čitav koncert prošao u znaku slavlja jedne generacije koja je uspjela iznjedriti bend koji će lakoćom popuniti Veliki Pogon, koja je u Repetitoru pronašla zajednički nazivnik i koja je – rascjepkana i fragmentirana od mali milijun različitih preferenci – u Repetitoru pronašla zajedničko sviđanje.

U subotu je Repetitor ispočetka napunio Veliki pogon Tvornice kulture, ali je ovaj put to učinio kao profesionalni rock and roll bend pred publikom koja bi i dublje posegnula u džep da ih čuje i pred publikom koja sada shvaća da je Repetitor ‘must have’ . Ako bi mi palo napamet poslužiti se patetičnom analogijom koju bi rado koristili kroničari i ljetopisci – Repetitor je sad više svačiji nego što je naš.

I to je dobro. Pa ako se preko bare nakon dva EP-a i par singlova kuju nove kovanice da bi se opisali bendovi koji dolaze nakon BENDA kao npr. post-HAIM bendovi, da li tako i ovdje možemo pričati o Repetitoru kao o bendu prekretničaru nakon kojeg će uslijediti post-REPETITOR bendovi?

I to bi bilo dobro. Naročito ako bi takva plima izbacila jedan ovakav primjerak koji bi svu tu količinu strašnih modernih individualaca utjelovljenih u personifikaciju prosječnog zagrebačkog studenta usudio svesti na – zajednički ukus.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X