Cjelokupna fabula prati sve zamislive klišeje koji su se fosilizirali posljednjih desetljeća u žanru biografije glazbenika i ni na koji način ne pokušava odstupiti od normi i prokušanih obrazaca zbog kojih će na koncu ovakve filmove vjerojatno gledati samo najveći obožavatelji zvijezda o kojima govore.
Prije otprilike pola godine pisali smo o filmu “The United States vs. Billie Holiday“, biografiji naslovne pjevačice kao o filmu koji je najviše patio zbog lošeg scenarija Suzan-Lori Parks te smo na kraju teksta zaželjeli više uspjeha autorici u izvedbi nove sezone serije “Genius”, o drugoj velikoj divi dvadesetog stoljeća Arethi Franklin. Nažalost, već se iz prvih epizoda uvidjelo da je i tamo veći uspjeh izostao, pa smo se tad mogli nadati da će nadolazeća filmska biografija kraljice soula, “Respect” u režiji Liesl Tommy biti uspješnija od one televizijske. Sad kad je ovaj film napokon pred nama, možemo zaključiti da nadmašuje i onaj Leeja Danielsa o Billie Holiday i seriju o Arethi, ali ipak u znatnoj mjeri boluje od sličnih problema kao i navedena ostvarenja.
Riječ je o prvom cjelovečernjem filmskom uratku i redateljice Tommy i scenaristice Tracey Scott Wilson. Obje prethodno imaju malo iskustva s radom na televizijskim serijama kao što su “The Walking Dead” i “Jessica Jones” (Tommy), odnosno “The Americans” i “Fosse/Verdon” (Wilson). I premda redateljici film sve više gubi na snazi kako se bliži kraju, najveća krivnja ponovno ipak leži u scenariju. Premda dijalozi nisu komično loši kao kod Parksove u “Billie Holiday”, ni Wilson ne preza od bolno klišejiziranih replika poput: “Glazba će ti spasiti život” i sličnih.
Uzmimo prvu scenu u filmu. Otac C.L. Franklin (iznenađujuće nemotivirani oskarovac Forest Whitaker) budi svoju mladu kćer Arethu (izrazito talentirana dvanaestogodišnja Skye Dakota Turner) da otpjeva nešto veselom društvu koje se te večeri okupilo u njegovoj kući. A tko čini veselo društvo? U sljedećih šezdesetak sekundi na najnapadniji mogući način ćemo, kao, usput otkriti da su među okupljenima: Art Tatum, ujak Sam (Cooke), Dinah Washington, teta Ella (Fitzgerald) i ujak Duke (Ellington). I svi oni zapanjeno gledaju desetogodišnjakinju s glasom dvadeset godina starije žene kako izvodi ludi scat u “My Baby Likes to Bebop”. Film će nam zatim dati do znanja da su Arethin život obilježile užasne traume poput seksualnog zlostavljanja u toj dobi scenom koja na to jasno upućuje, da se isto ne bi do kraja filma više nikad spominjalo. Puno više pozornosti posvećeno je smrti njezine majke, ali nažalost i to s premalo osjećaja.
Ipak, puno je veća šteta što cjelokupna fabula prati sve zamislive klišeje koji su se fosilizirali posljednjih desetljeća u žanru biografije glazbenika i ni na koji način ne pokušava odstupiti od normi i prokušanih obrazaca zbog kojih će na koncu ovakve filmove vjerojatno gledati samo najveći obožavatelji zvijezda o kojima govore. Tu leži glavni razlog zašto “Respect” postaje dosadan kada dosegne polovicu i više ga ne spašavaju ni izvrsne glazbene scene koje su prvom dijelu filma davale sjajnu energiju i plijenile pozornost koju na drugim mjestima film nije uspijevao zadržati ni u približnoj mjeri.
Ovdje dolazimo da najvećeg razloga za to. Ako je Andra Day donekle spašavala film o Billie Holiday, onda Jennifer Hudson u “Respect” to radi u potpunosti. Prošlo je gotovo petnaest godina otkako je Hudson odnijela Oscar za sporednu ulogu u “Dreamgirls”, a moglo bi se ustvrditi da je u ovom izdanju zavrijedila barem nominaciju. Ako u igranim scenama možda nećemo vjerovati da doista gledamo Arethu, kad pjeva Hudson potpuno kanalizira njezinu energiju i čini to s puno ljubavi i strasti.
Radnju ne treba posebno prepričavati, gledali ste tu priču u stotinu drugih filmova. Usponi, padovi i demoni, ti prokleti demoni koji od svake zvijezde moraju napraviti oholo čudovište koje drhti od slabosti i ovisnosti. Nasilni partneri, ljubav i vjera, puno dobre glazbe i Martin Luther King. I poneki dobar sporedni lik poput Jerryja Wexlera kojeg glumi Marc Maron (nadamo se da ga niste gledali u farsi o Davidu Bowieju “Stardust“). Ili Tituss Burgess koji u ulozi Jamesa Clevelanda 1972. neobjašnjivo djeluje dva desetljeća mlađi, a ne stariji nego 1952. godine.
Uglavnom, cijela priča vodi do Arethinog koncertnog trijumfa koji je zabilježen na albumu “Amazing Grace” kao i na istoimenom filmu koji je prije par godina napokon službeno objavljen. I doista dok Hudson pjeva naslovnu pjesmu tog albuma, čovjek želi odmah po završetku pogledati i taj Arethin spektakl nabijen gospelom koji ježi i udara poput neshvatljive kozmičke sile. Ne da bismo se uvjerili kako je “prava stvar” bolja od Hudsonove, već možda da bismo prepoznali koliko je Jennifer vjerno prenijela Arethin osjećaj. To je sasvim sigurno najviše što “Respect” može ponuditi. Pitanje je samo u kojoj ga mjeri to izvlači iz njegove prosječnosti na ostalim područjima.
Ocjena: 6/10
(Universal Pictures, 2021.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
