Neka od najpoznatijih svjetskih glazbenih imena okupila su se na dvije zasebne kompilacije kako bi svojim prepjevima odali počast 50 godina dugoj suradnji između Eltona Johna i Bernieja Taupina.
Jedna od najdužih, najplodnijih i dakako najunosnijih suradnji ostavila je, slobodno se može reći, neke od najjačih markera kroz desetljeća kad je riječ o popularnoj glazbi općenito. A ako ćemo još i dalje, Elton John i Bernie Taupin krojili su univerzalne obrasce pop pjesme, u pristupu, tekstovima i melodijama. Dakako, nije sve što je izašlo iz njihove radionice bilo mega uspješno, ali oni hitovi koji su s protokom godina postali klasici savršeni su primjeri pop pjesme. Što je još važnije, tu se često nema što dodati, niti što oduzeti; to su prije svega izvrsne pjevačke metrike, osmišljene i izvedene precizno od udaha do udaha u potpuno razrađenim tempom i melodijskim nizovima (često i po nekoliko pjesama i različitih refrena u jednoj, ako se gleda ranija faza rada).
Ukratko, reinterpretirati te pjesme, kako nekad, sad, a i ubuduće može samo mali i probrani soj. I to probrani po talentu, osjećaju i izvedbi, a ne po biznis sistemu gledanja u tablice koji izvođači trenutno dobro kotiraju na ljestvicama. Kompilacije „Revamp“ i „Restoration“ upravo su rađene po potonjoj špranci i rezultati variraju od izvođača do izvođača, jer dio njih su pravi ljudi na pravom mjestu, dio jer se misli da su zbog popularnosti neizostavni, a neki jer imaju dobar menadžment.
Također treba izbaciti opciju izbora glazbenika na način da mlađi odaju počast starim glazbenim ikonama. Taj koncept je srušen na country kompilaciji „Restoration“ na kojoj gostuju Berniejevi i Johnovi vršnjaci (neki čak i stariji), kao što su Don Henley, Dolly Parton, Emmylou Harris i Willie Nelson. Da kojim slučajem njih nema, „Restauracija“ bi bila usporediva s freskom Isusa Krista u Zaragozi koju je svojom amaterskom rukom 2011. ‘restaurirala’ stanovita Cecilia Gimenez. Dakle, toliko o današnjoj američkoj pop-country sceni, ali opširnije o tome nešto kasnije u tekstu. Prvo ide analiza kompilacije „Revamp“ koja okuplja gornji dom, ponajviše američke pop i rock scene. Od trinaest ponuđenih reinterpretacija svega pet imena su uspjela biti na visini zadatka. To su Alessia Cara, Q-Tip Feat. Demi Lovato, The Killers, Lady Gaga i Queens Of The Stone Age. Krenimo redom.
„Revamp“
Pjevačici Pink i reperu Logicu nije pomoglo ni gostovanje samog Eltona Johna (ujedno i jedino njegovo vokalno pojavljivanje na obje kompilacije) u uvodnoj „Bennie And The Jets“. Sve što su uspješno napravili jest demoliranje svima poznate pjesme. Rastavili su je na sastavne dijelove, a zaboravili je sastaviti. Logic je ujedno dao i logičan odgovor po pitanju što reper treba raditi u pop pjesmi nastaloj 1973. godine – ništa. Potpuno suvišan i promašen. Stav Logica pripada potpuno drugom vremenu i potpuno drugom obrascu.
Sljedeći promašaj je dakako „We All Fall In Love Sometimes“ koje se dohvatio Coldplay. U glazbenom smislu, Chris Martin je postao nešto poput Hugha Granta u filmskom svijetu – sve mora biti podređeno njegoj kenjkavosti, jer može tumačiti/interpretirati isključivo samog sebe i nikog drugog. To je idealno za Coldplay, ali ne za ovakve pothvate. „We All Fall In Love Sometimes“ tako i zvuči, kao neki restl neuvršten na neki od njihovih albuma. Dakle, kao da od Eltona Johna i Berneja Taupina nisu ništa naučili.
Agoniju takvog uvoda spašava Alessia Cara s „I Guess That’s Why They Call It The Blues“. Ona pak zvuči kao da je sve lekcije spomenutog dvojca naučila, čak i one sitnog fonta iz fusnota. Prva na kompilaciji koja je shvatila da njihove pjesmu treba izvesti u njenom originalom narativu i da će i emocija i uholjepljivi refren pogoditi pravo mjesto. Alessia Cara nema moćan glas poput Eltona Johna, ali je vraški dobra pjevačica.
No roleta na oči i uši pada s „Candle In The Wind“ od koje je trenutno planetarno popularni Ed Sheeran napravio country pjesmu u kojoj svaki promašeni takt nadoknađuje svojim jecajima, što je svakako jedan od najbizarnijih promašaja kad se gledaju obje kompilacije. Odokativno bi čovjek pomislio, po ovlaš pogledanom popisu pjesama i izvođača, da će kraljica kiča ove kompilacije biti Lady Gaga, ali čim se solidno otkotrlja „Tiny Dancer“ u izvedbi Florence And The Machine, tu titulu preuzima Florence Welch koja bi nakon ovoga mogla ponijeti i lentu ‘tiny vocal’. Ona se pak poput Alessie Care pokušala držati originala, a tu je u ‘punom sjaju zablještalo’ njeno krivo akcentiranje, što u konačnici zvuči prilično nesigurno i klimavo. Nema tu izvlačenja na neke eventualne slobode interpretacije, ako Florence zvuči ukočeno. Umjesto da ponovno oživi slike tog famoznog teksta, ana ga je uokvirila borbom sa samom sobom. A mislili smo da može. Time je i razočarenje veće.
Mumford And Sons u „Someone Saved My Life Tonight“ zvuče prosječno, tj. u njihovim rukama to nije hit. Kraj priče.
Mary J. Blige je sa „Sorry Seems To Be The Hardest Word“ pokušala našto slično kao Pink. Da nije previše ‘odšarafila basove’ još bi se moglo zaključiti da je zericu uspješnija, ali opet je sve to premazano s toliko slojeva r&b-ija da se od šume ne vidi stablo. Jednostavno je otišla predaleko, čak toliko da bi „Sorry Seems To Be The Hardest Word“ mogla potpisati i kao svoju pjesmu.
Odgovor na to kako bi Mary J. Blige zvučala da je uspjela u svojoj redefiniciji nalazi se u pjesmi nakon koju izvode Q-Tip i Demi Lovato. Njihova soul verzija „Don’t Go Breaking My Heart“ koju je Elton John svojevremeno izvodio s Kiki Dee ima najviše smisla u sporom prigušenom klupskom ritmu i umješno začinjenim retro disco štihom u pozadini, taman toliko da evocira na vrijeme nastanka originala.
Dobar niz uspostavljaju i The Killers nakon toga s „Mona Lisas And Mad Hatters“. Ipak je Brandon Flowers dokazani pjevač od formata i u njegovoj izvedbi se točno čuje da su Taupin i John na njega izvršili veći utjecaj nego što se o tome eventualno priča. „Daniel“ u izvedbi Sama Smitha sa sobom donosi i onu tako čestu količinu afektiranih muških uzdaha koja je i dalje tako precijenjeno popularna, a u konačnici ne stvara nikakav kvalitetniji efekt osim veće količine tugaljivosti.
Potom slijedi ono što se i od pogleda na popis pjesama i autora na omotu u startu činilo problematičnim, a to je „Don’t Let The Sun Go Down On Me“ koju pjeva Miley Cyrus. Gotovo neslušljivo od njene nezasitne ambicije da bude pjevačica nad pjevačicama. Florence Foster Jenkins našeg doba, a obzirom da je ona jedina od sveg tog zvijezdanog društva koja se pojavljuje i na country kompilaciji „Restoration“ jasno je da ima i nezasitno ambiciozan mendžment.
A što joj nedostaje da bude ‘pjevačica nad pjevačicama’? Lekciju o tome joj ubrzo pruži Lady Gaga u „Your Song“. Lady Gaga se najviše približila onom narativu ogoljenosti vokala uz pratnju klavira, dakle ono po čemu je Elton John velik. Ona je postigla tu izravnost i zapuhnula onim poznatim osjećajem kako najveće stvari uhu laika zvuče i kao najjednostavnije. Uz to je u drugom dijelu moduliralala vokalnu improvizaciju u svom stilu, te zakucala definitivno najbolju obradu ove kolekcije.
Kompilaciju zatvara drugi ‘macan’ koji nema dileme o tome što je dobar uzorak i kako mu pristupiti. To je, naravno, Josh Homme i njegovi Queens Of The Stone Age. Njima je također bilo jasno da oko „Goodbye Yellow Brick Road“ nema previše naknadnog prčkanja, tj. nimalo. Taj kompleksni komad u kojem tri različita refrena i dalje očaravaju svakim slušanjem i koji možda najplastičnije ukazuje na perfektno umijeće poznatog tandema je nešto što bi se nepovratno rasulo da postoji sam takt viška ili manjka. Dakle, samo po razlici u boji glasova između Eltona Johna i Josha Hommea se tu može ustanoviti razlika između kopije i originala. Dakako, to je igralište samo za one od formata koji su takvo što u stanju izvesti s uistinu jasnom predodžbom, a Queens Of The Stone Age su tako lijepo prezentirali da su oni upravo ti.
„Restoration“
„Restoration“, kao što je navedeno, izvlači sav sjaj i bijedu američke popularne country scene. Estradnjaštvo svoje vrste. Već ga na početku dočarava sastav Little Big Town koji se nije mogao odlučiti hoće li od „Rocket Man“ napravi country ili gospel verziju, pa su oba žanra sprčkali u isti lonac. Vrhunski treš.
„Mona Lisas And Mad Hatters“, ovog puta u izvedbi Maren Morris, dokaz je popularnosti ove pjesme na svim listama, no nakon verzije Killersa, ova je prava kamilica.
„Sacrefice“ iskusnog Dona Henleya i Vincea Gilla opet dolazi kao potvrda da se može kad se zna. Nema u toj obradi ništa spektakularno, ali nema ni loših trenutaka. Potom mladi Brothers Osborne u „Take Me To The Pilot“ poput Alessie Care na „Revisited“ dokazuju kako godine nemaju ništa s osjećajem za glazbu. Ponudili su čak i vrući gitarski solo u southern rock maniri i rasplesali pjesmu u pravom smjeru.
Miranda Lambert je solidna u „My Father’s Gun“, ali je nakon toga zasjeni van morrissonovski vokal Chrisa Stapletona koji ugodno para zvučnike glasnim jecajem „I Want Love“.
„Honky Cat“ u izvedbi Lee Ann Womack ujedno i nudi prvoloptaško honky-tonk-mardy-grass ozračje. Nekako se i očekivalo. Na loptu je uvjerljivije stala Kacey Musgraves s „Roy Rogers“, no za klasični country dernek se ipak moralo pričekati na Dolly Parton i Rhondu Vincent i njihov duet „Please“.
Pjesme „The Bitch Is Back“ se uhvatila, (kako prikladno!) Miley Cyrus. Nema se tu ništa pametno dodati, osim da je uspjela proizvesti još jednu groznu obradu. U biti, s ovom je čak i ‘nadmašila’ „Don’t Let The Sun Go Down On Me“ jer zvuči kao ženska inkarnacija Kid Rocka. Prava ‘kraljica’ rednečke Amerike. Veselo kreštanje da se „kurva vratila“ valjda je pogodak u sridu za tu istu rednečku Ameriku. Za ostale, sve nakon Cyrusičinog „The Bitch Is Back“ je melem za uši, pa tako i „Sad Song (Say So Much)” Dierksa Bentleya.
Kao na „Revisited“, tako je i na „Restoration“ kompilaciji kvalitetna završnica. Dokazuju to „This Train Don’t Stop There Anymore“ koju pjevaju Rosanne Cash i Emmylou Harris, dok Willie Nelson u posljednjoj „Border Song“ svojim prigušenim glasom na sebi svojstven način pronalazi dušu te isposničke antiratne pjesme. U konačnici, na ovoj kompilaciji ispada kako su ‘stare kvrge’ morale vaditi kestenje iz vatre, uz par iznimki dakako, jer estradni-country blok to nije mogao učiniti dovoljno uvjerljivo.
Ocjena obadva albuma: 6/10
(Universal Music, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
