Jedan korak naprijed, dva natrag.
Makarska grupa Rezerve imala je taj peh da ju je u trenutku proboja i afirmacije napustio pjevač Šime Lalić, a tako nešto zna biti prilično kobno za sastave koji djeluju izvan većih gradova poput Zagreba, Rijeke i Splita, obzirom da je proboj onima iz manjih sredina uvelike otežan već u samom startu. Sa spomenutim Lalićem bend je uspješno balansirao između punka i pop šlageristike osamdesetih na albumu „Ravno u zamku“ iz 2018. godine, uz to pjevač je bio i medijski prihvaćen, a učestali su postali i nastupu u Zagrebu.
No pandemijske godine su dosta toga izbrisale sa scene, te se činilo da se isto dogodilo i Rezervama koje su 2019. singlom „Srce na rukavu“ krenule u predstavljanje drugog studijskog albuma. Što god se dogodilo unutar redova benda, postpandemijski epilog doveo je na mjesto frontmena Ivu Vujčića Vuju iz punk rock benda Zbunjeni. Djelomično to je dovelo do jačeg otklona grupe prema čvršćem zvuku, a bilo bi dobro da ga je bilo malo više, ali valjda nije lako iz dalmatinskog uha izbaciti nasljeđe Nene Belana. Bila su to dva koraka unatrag s prijašnje pozicije, ali očigledno nužnih dva kako bi se napravio jedan korak naprijed, a to je traženje nove autorske niše s novi pjevačem.
Ukratko, stvar je kliknula, a kreativni proces iznjedrio deset novih pjesma i promjenu diskografa, te su ovi Makarani nakon Croatia Recordsa došli po okrilje Dallas Recordsa za koji je nedavno objavljeno i vinilno izdanje „Sedmog neba“.
Novu dimenziju benda najuspješnije ocrtava pjesma „Rudnik“, ujedno i prvi iskorak Rezervi kad je riječ o gostovanju drugih pjevača. U „Rudniku“ uz Vuju pjeva i John iz sinjskog M.O.R.T.-a i tu najviše do izražaja dolazi autohtonost zvuka koja bi se uvjetno mogla nazvati dinaridskim punkom. Naravno, ne kopiraju Rezerve M.O.R.T., ali to je ista ona odrješitost na djelu uz beskompromisno šnitanje gitarskih riffova. Upravo na tu pjesmu možda najviše gledam kao na dobru smjernicu u budućnosti prema kojoj Rezerve trebaju težiti, jer ovog puta bend ima problem kad je u komercijalnijim pop rock vodama.
Bivši pjevač Lalić je imao drukčiji šarm od Vuje, on je plivao u tim vodama, no sada je situacija drugačija i Rezerve tu imaju slabe adute. Čuje se to već s uvodnom „Sve u sol“ koja kao da je na tragu onog što je radio Boris Novković ili kako je zvučalo Prljavo kazalište po dolasku Bodalece koje se tad furalo na U2. Jest da je furka na osamdesete i dalje živahno popularna i da ima dosta mladih izvođača koji koketiraju s tim zvukom, ali Rezerve u produkciji tu manje eksperimentiraju i to ih čini inferiornijima. Možda bi bilo bolje da su syntheve jače istaknuli ili da su na neki drugi način pokušali izbjeći konvencionalnu produkciju sliku koja ih stvarno gura u zvučne okvire koji je bili karakteristični za neka druga desetljeća. Dojam je da se premalo riskiralo, a to je obično najveći rizik.
Ima tu solidnih pjesama poput „Lažeš“, „Pravedno je“ i „Podstanar“, ali nažalost i manira kojima su odavno istekli rokovi, poput twista „Tvoja ljubav“, ili sentiša „Biraj“, dok lirika „Ne voliš dečke“ zvuči krindžasto za ovo vrijeme, a posebno nije dobro raditi takve pjesme ako nisu u stanju ponuditi neku noviju vizuru od one koju su prije četrdeset godina uspješno isprovocirali Idoli.
Gledano u konačnici i dalje stoji to da je bend za jedan korak naprijed načinio dva unatrag. Jest da su s gostovanjem Johna odškrinuti možebitno bolje perspektive, ali tvrdi homage osamdesetima je uteg kojeg bi se bend trebao riješiti ili ga oblikovati na neki moderniji homage način. Ovako, uletjeli su ravno u zamku.
Ocjena: 6/10
(Dallas Records, 2024.)