Izgleda da se ovih dana u maloj redakciji ovog portala vodi diskusija na temu najboljeg albuma iz nekadašnje Jugoslavije. I dok kolega Vedran Harča gorljivo zagovara ‘Odbranu i poslednje dane’ grupe Idoli (koji su nedavno reizdani na vinilu), kolega Ivan Laić se više priklanja ‘Trećem svijetu’ grupe Haustor (koji je također nedavno reizdan na vinilu). Još je jedan sjajan album iz 1984. ovih dana reizdan na vinilu, ali teško da je on ičiji favorit za najbolji rock-album iz nekadašnje Jugoslavije.
“Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” beogradskog sastava Riblja čorba je reizdan od strane Croatia Records jer je originalno i snimljen za tadašnji Jugoton (preteču Croatije Records), za razliku od ostalih albuma Čorbe koji su u pravilu snimani za diskografske kuće iz Srbije. Bez obzira na ove činjenice, postoje jaki i jasni razlozi za reizdavanje albuma “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju”. Riječ je o albumu koji je, bar po Čorbinim tadašnjim kriterijima, prodan u malom broju primjeraka (cca 120 000 primjeraka se doimalo tričavim u odnosu na skoro pola milijuna prodanih primjeraka “Mrtve prirode” ili četvrt milijuna prodanih primjeraka “Buvlje pijace”). Naredni album Čorbe iz 1985., “Istina”, prodavao se mnogo bolje, pa je tako uvaženi rock novinar Petar Janjatović zapisao da je “Istina” – bio Čorbin come back. Janjatović nije mogao biti u krivu, jer su brojke neumoljive. Turneja kojom se promovirao album “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” bila je loše posjećena. S vremenske instance, kad se igla spusti na vinil albuma “Muzičara koji piju”, može se zaključiti samo jedno – dabogda svaki podbačaj izgledao kao “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju”.
Ako izuzmemo neuvjerljivu uvodnu “Kazablanku” i nedovoljno prokuhanu “Džukele će me dokusuriti”, “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” je remek djelo. To je komplet pjesama o emocionalnoj potrošenosti, prevari, licemjerju, samoći, sumnji i beznađu. Iako su na prethodnom studijskom albumu “Buvlja pijaca” članovi naviještali da znaju da su praćeni, na ovoj kolekciji Bora Đorđević je prestao biti višeznačan po tom pitanju u stihovima “Džukele će me dokusuriti”.
Ni ovaj album nije prošao bez nezadovoljnih otpjevanim stihovima, pa su tako se na tapetu našli “Besni psi” zbog nabrajanja “Grčki šverceri, arapski studenti, negativni elementi, maloletni delikventi i besni psi”. Sudeći po stihovima, Đorđević se na ovom albumu osjećao ugroženo i progonjeno (sličan je sentiment ispovijedao Branimir Štulić na albumima Azre), bez većeg povjerenja u bližnje, značajne druge.
Đorđevićevi sentimenti nisu padali s neba, ako znamo da je u to doba solo-gitarista Rajko Kojić, prema kazivanjima članova grupe, sve više tonuo u heroin, a ni basist Miša Aleksić se nije s prevelikim veseljem sjećao tog perioda jer je i sam u to doba dosta pio. Bubnjar Vicko Milatović je hard rock zamijenio vojnim rokom (na snimanju i na turneji ga je zamijenio Vlajko Golubović), što će reći da je Đorđeviću jedini oslonac ostao osam godina mlađi Momčilo Bajagić koji je autorski sazrijevao i pokazivao interese prema samostalnoj karijeri.
U to doba Bajaga je džentlmenski pokazao Đorđeviću pjesme koje je napisao, Bora je odabrao baladu “Kad hodaš” i brzanac “Muzičari koji piju”, a ostale je Bajaga sačuvao za solo-ploču “Pozitivna geografija”. To nije značilo da je Bajaga digao ruke od Čorbe, no slijed nesporazuma i loših odluka je uvjetovao da Bajaga napusti grupu i započne solo-karijeru koja traje do danas. Ukratko, ako saberemo Borine probleme s cenzorima, odnose u grupi, odnose prema pripadnicama fizički manje agresivnog spola, te sve manju posjećenost na koncertima, depresivni akcenti možda i nisu bili samo plod Đorđevićeve umjetničke imaginacije ili jutarnjih mamurluka. Osim toga, kao svaki misleći čovjek, Đorđević je imao potrebu razumjeti svijet oko sebe i imao je viziju kako bi taj svijet trebao izgledati. Slušajući ove pjesme čujemo kako se Borina dotadašnja uvjerenja razbijaju o beton, izgleda kao da ga je više razočarala pasivnost prijatelja, nego aktivnosti ljudi kojima je stao na žulj.
Pjesme su u pravilu izvrsne, pokazuju dijapazon utjecaja, od ranog rocka, britanskog popa, preko ZZ Topa do hard rocka. Najlošija je uvodna pjesma, “Kazablanka”, tim više što nakon nje slijedi tradicionalna Bajagina izvrsna žestica “Muzičari koji piju” koja stilski ne odudara od prokušanog plana da prva pjesma na albumu bude kratka, jaka himnična stvar, kao što je to bilo s “Volim, volim, volim žene” s “Mrtve prirode” ili “Srećan put, pišo moja mala” s “Pokvarene mašte i prljavih strasti”.
Bio bi to zanimljiv hommage “Sgt Pepperu” Beatlesa ili “The Kinks Are Village Green Preservation Society” Kinksa, koji su počinjali pjesmama o bendu koji je na neki način njihov alter-ego. “Muzičari koji piju” jest neki vid posvete samima sebi i svojim problemima s kojima su se članovi Čorbe nosili tako kako su se nosili. Daljnjii hommage Kinksima je plasiran kroz “Mangupi vam kvare dete”, efektan dvominutni glazbeni prst koji pokazuje sve veće nesnalaženje tradicionalno usmjerenih roditelja oko sazrijevanja djece. Hvala na pitanju, ta je pjesma više nego dobro ostarjela.
Stonesovska balada “Gluposti” posjećuje dobro poznat teren: “Nemam više motiv da bih bio protiv, nisam neukrotiv, priznajem poraz”. Đorđević sve više nalazi simpatije na margini, osjećajući se sve ugodnije među onima koje tadašnja urbana elita odbacuje, bilo to s razlogom ili bez njega. Za vezu s mainstreamom, odnosno jedini istinski hit se pobrinuo Bajaga, potpisavši možda svoju najveću pjesmu “Kad hodaš”.
Prije šest godina, pri kraju Čorbinog koncerta u Brežicama, Đorđević je najavio slijedeću pjesmu: “Najveća koju smo ikad uradili”. Osobno sam mislio da slijedi “Kad hodaš”, a kad tamo – “Pogledaj dom svoj, anđele”. Iz ove perspektive, “Kad hodaš” je Bajagin i Kojićev poklon za rastanak od Riblje čorbe. Bajaga je kao autor ulovio Borin sentiment ljubavnog gubitnika i omogućivši Đorđeviću da zablista kao interpretator te učini pjesmu svojom, a Rajko Kojić je jednostavnom i briljantnom gitarskom solažom podsjetio da je mogao još mnogo toga dati (na žalost, to se nije dogodilo).
Produkcija Kornelija Kovača je jednostavna i direktna, sam Bajaga će se sjetiti da mu je Kovač pomogao oko zvuka “Kad hodaš” (osim toga, Kovač je producirao i Bajaginu “Pozitivnu geografiju”). Album završava odjavnom špicom, introspektivnom pjesmom “Ravnodušan prema plaču” emocionalnim burn-outom, koja će svojom jednostavnošću evocirati Borine akustičarske korijene prije Riblje čorbe. U tom momentu, Bora je bio usamljen na glavnoj cesti. Gratifikacija njegovog rada će stići s pjesmom “Pogledaj dom svoj, anđele”, zatim surađujući s Arsenom Dedićem i daljim albumima matičnog benda, koji će biti komercijalno uspješniji, ali neće imati toliko osobnih nota kao ovaj.
Možda je i to razlog zašto je relativno loše prošao – tko će slušati tuđu muku u vrijeme inflacije, stabilizacije, redova za kavu, redukcije i inih pojava? Doduše, slično nam vrijeme slijedi, a “Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju” zaslužuje da ga se čuje i doživi bolje nego u vrijeme inicijalnog izdavanja.
(Jugoton / Croatia Records, 1984. / 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
