U samoj špici, turističke nam, sezone, u subotu 30. srpnja legendarni Robert Plant održao je svoj prvi samostalni koncert u Pulskoj areni.
Za početak je možda najbolje zahvaliti se ruskom predsjedniku Putinu na posjetu Sloveniji i uspješnoj medijskoj kampanji plašenja i rastjerivanja skoro svakog tko je tog 30. srpnja, dakle udarnog vikenda u špici sezone povjerovao u naslove tipa „Ne ulazite u Sloveniju jer će biti blokirana zbog posjeta ruskog predsjednika“.
Naime, krenuli smo za Pulu iz Zagreba baš kroz Sloveniju toga dana. Na autocesti prema Ljubljani nije bilo ‘mrtvog psa’ na cesti u oba smjera, u Ljubljani na čvorištu gdje se odvajaju smjerovi za Postojnu i Kranj, gdje je gužva svakog radnog dana, također smo prošli kao kroz putar, na graničnom prijelazu u Istru, bili smo prvi na redu ulaska u Hrvatsku. Ljepši dan za putovanje bez gužve nismo mogli ni zamisliti. Još jednom se dokazalo staro pravilo da medijske halabuke itekao imaju efekta na široku populaciju, ali da često nemaju nikakvo uporište u realnosti.
I da, i za ubuduće predlažem svakom tko misli putovati u Istru ili Rijeku iz Zagreba, da redovno bira vožnju kroz Sloveniju jer mjesečna vinjeta se isplati već prvom vožnjom kad zbrojite koliko platite cestarine i tunelarine kroz Hrvatsku, kao što i problem čekanja na naplatnim kućicama kao takav ne postoji. Jedini, uvjetno kazano, problem oko jučerašnjeg putovanja kroz Sloveniju bilo je uvjeravanje bliskih i zabrinutih nam osoba da nismo zapeli u pedesetkilometarskim kolonama, već da smo se vozili kao počasna delegacija nakon rezanja vrpce otvorenja nove autoceste. Eto, a mogli smo fino kao ljudi u samoj špici sezone militi 40-50 kilometara na sat pa našim superskupim autocestama.
Ugoda putovanja bez po’ muke prolongirala se i te večeri u Pulskoj areni gdje je nastupao ‘glas Led Zeppelina’ – Robert Plant. Sa svojim mnogoljudim eklektičnim sastavom The Sensational Space Shifters, 67-godišnji pjevač je u sat i pol vremena ‘šiftao’ vrijeme i prostor. Sažimao je blues i rock s dimenzijom rave partyja kroz dobro poznatu world music vizuru koju je još s Zeppelinima zacrtao i prije nego je izmišljen pojam ‘world music’.
Afrički i indijski melos prožimao se kroz rock standarde Zeppelina, na onaj isti zeppelinski način dugačkih improvizacijskih meddleya u kojima su i po četiri pjesme znale stati u jednu. Tako je primjerice umjesto gitarskog sola u pjesmi „Black Dog“ cijeli ugođaj ‘šiftan’ u Maroko, kao što se pokazalo da tradicionalni afrički instrumenti bez problema mogu stvoriti i keltski ugođaj. Plant je time pokazao kako je još uvijek zaigrano dijete koje poput slagalice pokušava spojiti i objediniti glazbu svijeta, pronaći zajedničke akcente i neverbalno nam poput starog hipija (što i jest) poslati poruku kako je glazba samo jedna, od kud god dolazila.
Kroz znatne preobrazbe su prošle i pjesme Led Zeppelina koja su činile polovicu koncertnog repertoara u Puli. Jasno je to bilo već kad se zarolao prvi jazzy takt legendarne „What Is And What Should Never Be“ na koju se nadovezala „Spoonful“ koju je dakako proslavila prva britanska super grupa u povijesti – Cream. Puno toga su Zeppelini po pitanju stavova i obrazaca uzeli od slavnog trija kojeg su činili Clapton, Baker i Bruce. I bilo je lijepo osjetiti u Areni taj Plantov hommage, u prvom redu preminulom Jacku Bruceu.
Prvu snažnu erupciju oduševljenja u redovima publike donijela je „Babe I’m Gonna Leave You“, dok se najopakija baražna vatra s pozornice dogodila u neprekinutom nizu započetom kao „Lemmon Song“ koja se pretvorila u „I Just Wanna Make Love To You“ Ette James da bi prava eksplozija krenula s „Whole Lotta Love“, a umjesto improvizacijskog udaraljkaškog dijela, u kojem je glavnu riječ vodio pokojni John Bonham, Plant i njegovi Shiftersi su zakotrljali „You Can’t Judge A Book By The Cover“ Bo Diddleya nakon koje je u finalnoj katarzi opet sve dobilo oblik „Whole Lotta Love“ – dakle temeljito ‘cijeđenje limuna’.
Na prvom bisu odsviran je „Rock And Roll“, dok je oproštaj od publike na kraju bio tako tipično plantovski lirski uz „Going To California“ koju je stari lisac na kraju ostavio poput otvorene knjige završivši je uvodnim stihovima pjesme „No Quarter“ ostavljajući tako fanovima potku nakon koje su umjesto jedne, odzvanjale dvije pjesme u glavi.
Jest da po pitanju vokalnih sposobnosti to odavno nije onaj Robert Plant koji je u Zeppelinima ‘parao stratosferu’ preskakivanjem cijelih oktava, ali je kompletan show bio zaokružen, zanimljiv i primjeren gospodinu njegovih godina koji, ako se baš mora upotrijebiti taj epitet, stari poput najboljeg vina.
Svoj dan, ili bolje – večer, imala je i Dunja Ercegović aka Lovely Quinces koja je otvorila koncertu večer u Areni. Publika koja ju je prvotno podozrivo gledala i slušala na početku bila je oduševljena kad ih je Dunja raznijela u komadiće svojim moćnim altom koji je iz zvučnika dolazio poput plimnog vala, a kad se cijela njena vokalna snaga stopila u nekoliko uzastopnih moćnih „Meet Me In The Moscow“ mantri i sam Robert Plant je izašao iz backstagea čuti i vidjeti tko to uopće pjeva. On jako dobro zna da takvih pjevačica nema baš previše u svijetu, takvih koje mogu same sa sobom postići takav snažni mojo efekt. Obzirom koliko je pomno pratio, vrlo vjerojatno ćemo svjedočiti i nekom budućem zajedničkom angažmanu, jer taj moment se činio kao početak jednog prijateljstva…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
