Naš suradnik Darko Bačić, glazbeni globetrotter je, njegovim rječnikom kazano, zapičio u Pariz nakon austrijskog Frequency Festivala. Otkrio je da je Grad svjetla meka za indie glazbu, te se potpuno rastopio od silne uživancije. Tko ne bi? Slijedi nova doza njegovih dnevničkih zapisa.
Caravan Place su jedan blesavi band i nazivaju ih apostolima elektro swinga, što god to značilo. Supatnik (frend koji se sa mnom uputio na putešestviju) kaže da ga podsjećaju na Parov Stelar Band koji sam imao prilike dva puta čut uživo i oba sam propustio ne znam jel’ na štetu jer nisam prethodno poslušao niti jednu stvar. Moj domet elektronike su Snap i „Rhythm is a dancer“. Dobro volim i Handsome Furse i Phantogram koje toplo preporučujem.
Na ovim velikim festivalima jedino sam žalio za već legendarnim Aqua Stageom na Terraneu i njegovim zidićima na koje možeš sjesti i iz blizine uživati u übercool bandovima odmarajući se. Rock en Seine ima livadu al kad sjedneš, kurca ne vidiš. Tako da pozadina publike liči na Le déjeuner sur l’herbe iz 1863. majstora Maneta koju sam imao prilike vidjeti i uživati u njoj zajedno s hrpom Japanaca prije par dana tijekom boravka u francuskoj metropoli (ova digresija je čisto da se zna da sam se i kulturno uzdizao). Francuzi su jako opušteni ljudi, dekice su kraj njih, sendviči pri ruci, a neki se i sunčaju pokazujući tijela ostarjelih apolona. Tad mi nije bilo mi jasno zbog čega hype oko Pussy Riota, ali mi je bilo jasno čim sam provjerio vijesti kad se vratih kući nakon izbivanja u glazbenom wonderlandu više od tjedan dana. Naime svaki peti Francuz je imao na sebi majicu Pussy Riot.
Nakon Caravan Placea nastupio je rock band dEUS. Heben zvuk, heben band. +5! Belgijanci su rasturali u maniri istinskih rokera. Baš su me digli. Nakon njih su na red došli Temper Trap, Australci s interesantnim vokalom. Meni poznati po uspješnom singlu „Sweet Disposition“ koju su sačuvali za kraj i pobrali ovacije publike.
Potom se vratih laganom šetnjom do glavnog stejdža gdje su svirku otpočeli Noel Galagher i njegove Leteće ptice. Ono što sam slušao na You tubeu od njega mi je bilo malo dosadnjikavo. Jebiga nije ni drugima jasno što vidim u Sigur Rósu. Kad smo kod ukusa svaka rasprava prestaje. Svaka čast Noelu i ekipi, ali nije mi se dalo gurati u more ljudi. Imao sam osjećaj kao da se cijeli Rock en Seine slio na ovu oveću livadu. Međutim zvuk je bio vrhunski, publika odlično reagirala. Noel je vodio male ratove. Učinilo mi se da ekipa traži da odsvira „Wonderwall“ dok ih je on manirom iskusnog lisca odjebavao i peglao po svom repertoaru. Što se koncert više približavao kraju skužio sam to i nije tako loše. I još kao šećer na kraju izveo je „Whatever“ i „Dont Look Back in Anger“ i publika je bila presretna.
Idući na tapetu su bili Eagles of Death Metal. Buka kakva se rijetko gdje čuje. Jesse Hughes držao je čvrsto uzde u svojim rukama i s prepoznatljivim sunčanim naočalama tjerao publiku u trans. Hitovi kao „Now I’m ,Fool Stuck in Metal“ i nenadjebiva „I Want You So Hard“ za kraj. Na majici kratkih rukava mu je bio natpis The Black Keys are my Brothers koji je dovoljno govorio tko su prave zvijezde večeri. I tako mi se dogodilo da band koji sam najviše priželjkivao čuti uživo ove godine vidim dva puta u roku od tjedan dana. The Black Keys su odsvirali fenomenalno bez greške i bez iznenađenja. Za vrijeme koncerta sam imao osjećaj da sam na grčkim prosvjedima usred Atene zbog količine ljudi. Set Lista perfektna i trajala je točno 60 minuta. Euforija koja je uslijedila od prve minute pa sve do kraja nije prestajala. Publika odlična i malo razočarana jer su se kako sam vidio po reakcijama nadali dužem koncertu. Ah ti Ameri.
Međutim dragulj večeri meni osobno nisu bili The Black Keys nego neočekivano Mark Lanegan. Kako su se opet ti kišni oblaci nadvili nad festivalom nisam se mogao odlučiti da li ostati na Laneganu ili bježati u sklonište pariškog metroa. Odlučio sam se za Lanegana i nisam falio. Predstavljao je svoj novi album „Funeral Blues“ kojeg nisam uopće preslušao.Ustvari solo Lanegana nikad nisam ni slušao. Mad Season i Screaming Trees kao klinac koji se furao na grunge jesam, ali ovo me pozitivno iznenadilo. Nadrkani bard grungea je sa svojim bendom odsvirao nekih pedesetak minuta i kao da se stopio s mikrofonom. Nekako je cijela bina bila u mračnijem tonu i djelovao je prijeteći … Još s onim glasom dok je pjevao. Sve skupa je bila čista uživancija. „Funeral Blues“ kao još jedna preporuka za poslušati. „Ode to Sad Disco“, „Gray Goes Black“ te „Gravedigger’s Song“ strašno su dobre stvari. Naravno da sam i nakon ovog koncerta zaspao snom pravednika. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
