‘Rock Of Ages’ – parodija pjevačke nesposobnosti Toma Cruisea

Velika je razlika između brodvejskih glumaca i filmskih glumaca. Brodvejski glumac mora znati pjevati, filmski ne mora. Ako casting manager tu stvar slučajno zaboravi, onda se dogodi situacija da kultni mjuzikl koji desetljećima ne silazi s repertoara u svojoj filmskoj adaptaciji doživi debakl.

'Rock Of Ages' - soundrack

To se već u prvom tjednu prikazivanja u američkim kinima dalo naslutiti s filmom „Rock Of Ages“. Isti puca po šavovima od zvučnih imena u njemu. Tom Cruise, Alec Baldwin, Paul Giamatti, Russell Brand… Dakle imena kao stvorena za PR bombardiranje trivijama šarenih tiskovina od trenutka kad je pala prva klapa, pa sad kome perika bolje stoji, tko ima najizraženije trbušne pločice, iz koga vrišti rokerski seksipil…

Ovo nije filmska, već glazbena recenzija, a time i razmatranje razloga zašto je mjuzikl loš, bez da je autor iste uopće i kročio u kinodvoranu. Jer soundtrack je jedan od gorih u povijesti filma zbog nemoćnih vokalnih vapaja holivudskih glumaca-pjevača. Produkcija je igrala na zicer, a onda je ‘promašila celi fudbal’.

Da bi se to obrazložilo potrebno je vratiti se u prošlost, u to razdoblje 80-ih i objasniti što se to dogodilo da je tadašnji glam metal, a u kasnijim dekadama ponovno imenovan i zapisan u povijest kao hair metal, doslovce eksplodirao na sceni. Već početkom te dekade heavy metal je kao stil počeo mutirati, a svaka nova godina izbaciva je na scenu novi pravac i njihove heroje, jer su glazbenici počeli otkrivati kako je taj pravac začet od strane Black Sabbatha u Birminghamu, centru engleske teške industrije, jedno potpuno neistraženo područje tj. pravi trenutak za nove originatore, kako glazbene, tako i modne.

Najjači predstavnici novog vala britanskog metala s početka 80-ih bili su Judas Priest i Iron Maiden koji su igrom slučaja izmisli heavy metal modu, time što su odjeću za scenski nastup potražili na s/m odjelima sexy shopova. Koža, zakovice i lateks bili su prihvaćeni kao znak prepoznavanja i u Americi u kojoj je to ubrzo postao jak adut bendovima za proboj na scenu zahvaljujući puritanskoj ćudorednoj politici koju je posebno agilno provodilo cenzorsko udruženje Parents Music Resource Center ili skraćeno PMRC. I naravno sve ono čega su se čistunski roditelji gnušali, klinci su obožavali. A bendovi su trebali samo zaigrati na kartu s/m feminiziranog izgleda i na naslovnici albuma se zaigrati nekim okultnim simbolom poput pentagrama i neverbalna komunikacija s buntovnom omladinom bila je uspostavljena dok se za PR ‘brinuo’ PMRC. A publika je znala da tko god se bio našao na njihovoj crnoj listi, tog je trebalo slušati. U tom smislu to cenzorsko društvo predvođeno Tipper Gore, suprugom kasnijeg potpredsjednika SAD-a Ala Gorea učinilo je za heavy metal puno više nego bilo koja top ljestvica.

Dolazak čupavih, feminiziranih i psovački nastrojenih rokera na vrhove lista prodaje u drugoj polovini 80-ih značio je tada svojevrsnu renesansnu pobjedu rock n’ rolla. No osim šokantnog izgleda većina tih bendova posjedovala je nedvojbene glazbene kvalitete i bili su u duhu svog vremena. U modi je tada bila sviračka virtuoznost i pjevački perfekcionizam, frontmeni su morali biti nadareni pjevači dugog daha i po mogućnosti vokalno prepoznatljivi u moru isto nastrojenih ‘vrištača’.

Filmska adaptacija tog vremena jednostavno se mora držati tog imperativa, a glumci u istoj moraju imati vokalne dublere, jer te pjesme su prije svega rađene za izvrsne pjevače u njihovim najboljim godinama. Iz današnje glazbene perspektive stilski se sve to čini pomalo šaljivim i arhaičnim, no interpretacijska izvrsnost istih je nešto što se ne može zanijekati. No filmsa ekipa iz Rock of Ages, očigledno nije tako mislila. Za njih su zvučna imena trebala biti dostatna za uspjeh, a ne to kako zvuče.

Znamo svi da Tom Cruise u svojoj dugogodišnjoj karijeri pati od ‘božjeg kompleksa’. Njegov scijenološko-spartanski istrenirani ego mu jednostavno ne dozvoljava da itko išta u filmu radi umjesto njega, kako kaskaderske vratolomije, tako i vokalne vratolomije Axla Rosea. Rezultat je urnebesno smiješno skvičanje pjevača amatera u „Paradise City“, koje da nije još harmonijski ‘nategnuto’ u post produkciji bi vjerojatno zvučalo kao ultimativni karaoke vic koji bi na Youtubeu postao veći hit, nego sam film. Ta diskrepancija (kao i kasnija Cruiseova izvedba Bon Jovijeve „Wanted Dead Or Alive“) između holivudske A produkcije i natjecanja pjevača amatera, čini soundtrack manje slušljivim od bilo koje kompilacije nekog talent showa pulena Simona Cowella. Multimilijunski filmski projekt je time sebi dozvolio da postane taoc Cruiseovih kompleksa.

No nije samo Cruise ‘briljirao’. Russell Brand, najbrbljaviji ‘zločesti dečko’ današnje celebrity scene. On je zajedno s tanušnim vokalima Julianne Hough i Diegom Bonetom dozlaboga neuvjerljivo otpjevao tematske dijelove mjuzikla koje čine uglavnom spojene 2-3 pjesme. Iste izvedene od strane brodvjeskih pjevača imaju svakako puno više smisla, nego ove koje su snimljene ‘za sva vremena’.

No film se nije u potpunosti po pitanju soundtracka držao brodvjeskog mjuzikla. Nedostaje tako „Final Countdown“ grupe Europe, koji otvara drugi čin predstave, što je možda i znakovit otklon prema isključivo američkim autorima, ako se ne uzme u obzir „Rock You Like Hurricane“ njemačkih Scorpionsa.

Jednostavno nakon iskustva preslušavanja soundtracka „Rock Of Ages“, želja za odlaskom u kino kako bi se dobio doživljaj velikog platna potpuno jenjava. Hollywood je time kultnom brodvejskom komadu učinio medvjeđu uslugu.

Ocjena: 2/10

(Warner Bros, 2012.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh