Waters iako uvijek dobrim dijelom obitava unutar materijala zlatnih godina svog nekadašnjeg benda, uvijek uspijeva srušiti te okvire (ili bolje reći; zidove), zacrtati novi perimetar i dokazati trajnu vrijednost svojih pjesama koje već desetljećima žive izvan Pink Floyda.
„Tko god misli da će ovo biti Pink Floyd show neka odmah odjebe do bara“, tim riječima Rogera Watersa započinje koncertni film i četverostruki vinilni album „This Is Not a Drill“ snimljen 24. i 25. svibnja 2023. godine u praškoj O2 Areni.
S riječi na djela, odnosno pokazao je već prvim primjerom da se nije šalio (ako se Roger Waters ikad šalio) na jednoj od uvodnih himni Pink Floyda tj. na „Comfortably Numb“ koja je izvedena gotovo u prijetećem potmulom tonu da bi rasplet za koji je uvijek bio zaslužan Gilmourov gitarski solo ovog puta bio u potpunosti izbačen i zamijenjen elegičnim ženskim vokalima Shanay Johnson i Amande Belair po uzoru na „The Great Gig In The Sky“. Možda to ovako napisano zvuči kao antiklimaks, no upravo je taj lucidno-hrabri Watersov potez donio itekakav klimaks, čak da se čovjek zapita je li ta pjesma od početka bila promišljana na taj način. Kako god bilo, nakon takve „Comfortably Numb“ sve karte su bile otvorene za zvučnu akciju najupornijeg i najdugovječnijeg borca za pravdu koji je rock svijet ikad vidio i imao.
„This Is Not A Drill / Live From Prague“ ni tu ne odstupa ni milimetra, već poziva na svijest, savjest i akciju. To je koktel antiratnog političkog aktivizma, zatim kritike autoritarizama, socijalne nepravde, rasne diskriminacije, potom poziv na globalnu ekološku akciju za zaštitu života na planetu, vapaj za prijateljstvom i na koncu koncert/album protkan osobnom introspekcijom i emocionalnom tematikom. I sve to je zapakirano u arenske gabarite, ali slušanjem ustanovljujete da sve to posjeduje i izuzetnu intimnu komunikacijsku crtu kao da se dobar dio koncerta odvija u nekom klupskom okruženju. Waters je jednostavno kazano, neprikosnoveni glazbeni div koji iako uvijek dobrim dijelom obitava unutar materijala zlatnih godina svog nekadašnjeg benda, uvijek uspijeva srušiti te okvire (ili bolje reći; zidove), zacrtati novi perimetar i dokazati trajnu vrijednost svojih pjesama koje već desetljećima žive izvan Pink Floyda.
„This Is Not A Drill / Live From Prague“ samo je posljednji impozantni zapis te njegove umjetničke putanje u kojoj su život i njegova ljepota uvijek izloženi silama koje ih žele dokinuti. Tako nakon „Comfortably Numb“ Waters poseže prema albumu „The Wall“ i vozi ubrzanim tempom kao da vrti film života od djetinjstva do jednoobrazne krutosti školskog sistema. Dakle, ono što počne s „The Happiest Days Of Our Lives“ potom preuzima dvostruka doza „Another Brick In The Wall“ (Part 2 i Part 3). Nakon toga dolazi spoznaja o pojedincima ili skupinama koji zajedno imaju vlast nad određenim područjima i tu Waters uglavljuje „The Powers That Be“ sa svog drugog studijskog albuma „Radio K.A.O.S.“ iz 1987. godine, a potom i „The Bravery of Being Out of Range“ koja je nastala 1992. kao kritika neoliberalnih politika Ronalda Reagana i Margaret Thatcher nakon kojih se po mnogim analitičarima svijet do dana današnjeg nije oporavio.
Waters ne bi to što jest da ne zna kad napraviti predah od teških tema.
„Bar je mjesto u mojoj glavi, imaginarno mjesto, ali je ujedno i stvarno mjesto“, rekao je u uvodu naredne „The Bar Part 1“. i nastavio: „Ima barova posvuda u svijetu. U mojoj glavi to je mjesto gdje možeš otići, možda popiti piće, svakako sresti prijatelje, a nadam se i upoznati strance. Tamo možeš razmjenjivati mišljenja sa strancima i prijateljima bez straha ili pogodovanja, i to je mjesto gdje si dobrodošao i gdje možeš izraziti svoju ljubav prema bližnjima bez ikakvog straha.“
Upravo je ta pjesma donijela osjetni moment zbližavanja dok Waters svojim croonerskom glasom, gotovo kao Dylan, pjeva o ljudskim sudbinama i zapažanjima u baru, mjestu o kojem je sanjao da može otići tijekom lockdowna. Jedan sasvim neuobičajen Waters, ali nekako nužan u toj ulozi pred praškom publikom, kad kao da je dao vremena i prostora istoj toj publici da ode do šankova jer ne izvodi neki legendarni hit u tom trenutku.
Po „izlasku iz bara“ igra lovca i lovine kreće frenetično s dobro poznatom „Have A Cigar“ da bi „Wish You Were Here“ s istoimenog albuma odnijela publiku u trans zbornog pjevanja, i valjda kad su svi mislili da je to ujedno i vrhunac hommagea pokojnom Sydu Barrettu, Waters je „izlio ne kantu, već cisternu benzina na vatru“ s narednom „Shine On You Crazy Diamond“. U takvoj atmosferi uskovitlanih emocija s pjesmom „Sheep“ s albuma „Animals“ kao da je silnu proletersku masu pred sobom usmjerio na vječite, tj. klasne probleme, a potom i na problem alijenacije s „In The Flesh?“.
Dočaravanje spirale zla potom se nastavlja s „Run Like Hell“ koju je Water napisao zajedno s Gilmourom, a dobro je poznato da s njom uvijek nedvojbeno udara po fašizmu, a možda ne treba trošiti previše riječi na simbolici koju je dobio s potezom da nakon nje uvrsti dvije pjesme sa svog samostalnog albuma „Is This the Life We Really Want?“ iz 2017. godine, prvo „Déjà Vu“, a potom i naslovnu pjesmu prije nego li zvuci otvaranja kase i grabljenje kovanica lopatom iz uvoda pjesme „Money“ ponovno ne raspamete publiku.
S „Money“ dakako kreće finalno uspinjanje prema „The Dark Side Of The Moon“ katarzi. Slijede je „Us & Them“ i „Any Colour You Like“ da bi „Brain Damage“ i „Eclipse“ i kroz vinilni medij donijele ježenje od oduševljenja koje je u tim trenucima treslo O2 Arenu u Pragu.
Posebno oduševljenje donijela mi je „Two Suns On The Sunset“ s nikad dovoljno isticanog albuma „The Final Cut“ Pink Floyda koji je i dan danas jedan od najhrabrijih antiratnih albuma svih vremena. „Two Suns On The Sunset“ je pjesma o strahu sudnjeg dana otkad je izmišljena atomska bomba, dakle o tjeskobi koja duboko čuči u svakom od nas. Da je Water ostavio publiku na kraju samo s tom pjesmom bio bi to vjerojatno apsolutni artistički kraj, ali i nešto možda isuviše brutalno, a svi znamo da je Roger ipak good guy. Zato je na samom kraju sve prisutne opet „uveo“ u svoj „The Bar“, tj. njegov drugi dio, a potom i izvan zida („Outside The Wall“) u ljudski spokoj.
Te 2023. Trump još nije bio došao na vlast u svom drugom mandatu, kao što ni jednom Hrvatskom nisu divljale horde crnokapuljaša koje su na koncu izvele najveći vatreni pir u glavnom gradu još od vremena kad su ga Tatari spalili davne 1242. tako da „This Is Not A Drill“ dolazi u trenutku kad bi mnogi trebali jasno shvatiti o kojim pošastima nas Waters i u ovom svom posljednjem poglavlju upozorava kao posljednji gigant na barikadama boljeg svijeta.
Mnogo toga odavno nije vježba, kao što je i razmišljanje o životu izvan zida sve jače. Naravno, ne zaboravite tu i tamo otići u bar, jer kako kaže Roger: „To je mjesto gdje si dobrodošao i gdje možeš izraziti svoju ljubav prema bližnjima bez ikakvog straha.“
Ocjena: 10/10
(Sony Music / Menart, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
