Nakon petnaestogodišnje hibernacije vratio se No Jazz Festival koncertom grupe Roj osa u suradnji s legendarnim čikaškim trubačem Robom Mazurekom održanim u nedjelju u Vintage Industrial Baru.
Početak 11. NO Jazz Festivala ujedno je i povratak glazbene izvrsnosti u Zagreb u jesenskom periodu. Taj festival vođen sluhom Mate Škugora je u svojoj slavnoj dekadi održavanja bio vrijedan rasadnik ideja, novih pristupa i dakako recentnog novog zvuka u sferi impro glazbe. U svakom slučaju vrijedan i kao svojevrsni izlog radikalnih i odvažnih pristupa glazbi i kao festival izuzetne edukativne moći, jer uzalud su sve priče o nekom kulturnom napretku, ako ne postoji netko tko se na terenu brine upravo o toj edukativnoj, u ovom slučaju, koncertnoj sferi.
Jest da je potrošeno podosta ‘tinte’ o glazbenom pregalaštvu Mate Škugora, ali nije na odmet uvijek se i podsjetiti toga, posebno sada u situaciji kad je oživljen NO Jazz Festival i kad se ne može iz glave izbaciti misao što bi bilo da smo ga bez duge petnaestogodišnje pauze imali na koncertnom repertoaru svake sezone. Posebno kad se sagleda izvrsnost koju su sinoć na pozornici Vintage Industrial Bara priredili Roj osa i Rob Mazurek.
Rob Mazurek je stari prijatelj NO Jazz Festivala. Taj proslavljeni čikaški jazz trubač je tijekom druge polovice devedesetih svojim Chicago Underground kolektivom, kao i suradnjom s članovima grupe Tortoise u izvrsnom Isotopeu 217, te grupi HiM Douga Scharina, trasirao put novoj generaciji fusion izvođača koji svoju inspiraciju pronalaze podjednako u jazz avangardi, koliko i u eksperimentalnoj elektroničkoj i rock glazbi. U tom smislu Manzurek se savršeno uklopio kao pridruženi član Roju osa u kojem su Nenad i Alen Sinkauz, te bubnjar Marco Quarantotto, i koji su zajedno na mini turneji po Hrvatskoj.
Pulski sastav Roj osa sam već po objavi albuma „Azbestni krovovi“ na neki način počeo doživljavati kao svojevrsno novo poglavlje famoznog East Rodea kojim su Sinkauzi i Quaraqntotto drmali pozornicama u prošlom desetljeću, a nakon nastupa s Manzurekom sam savršeno siguran da je tako s obzirom na sinoćnju odvažnost svega izvedenog. Može se reći da su „Azbestni krovovi“ samo intro u razvoju nove koncertne zvijeri.
Konkretno, koliko god pratio Roj osa (posljednji put u Kontejneru na zajedničkom nastupu s vizualnim umjetnikom Ivanom Marušićem Klifom) ništa me nije moglo pripremiti za sinoćnji sonični udar. Možda bi najprijemčiviji opis bio natpis: „Oprez, pada žbuka!“ na ulazu u Vintage Industrial pred koncert, isti onaj natpis koji kao žitelji Zagreba i dalje prečesto viđamo kao podsjetnik na periode potresa koji su nas zadesili prije četiri godine. Jer krenulo je silovito, skoro u nekoj prog metal maniri i s opojnim ritmom koji kao da je pulsirao sve jače i jače. Mazurek se u toj turbini ritma svojim arsenalom truba i zvučnim efektima gotovo nametnuo ne kao frontmen, već kao onomatopejski portal kroz koji prolaze vriskovi iz tisuću grla, a kako je koncert odmicao i on je sve više koristio vlastite urlike i krikove kad mu se činilo da truba ne može dati taj iskonski forte potreban u tim trenucima.
Jest da je nastup apsolutno bio u sferi eksperimentalnog zvuka, ali je groove bio konstantno prisutan i poticajan za gibanje, a ne da ukopani gledate i slušate što se događa. Uz to je bilo i glasno i u potpunosti bez stanke između skladbi. Dakako, mijenjao se intenzitet dinamike, ali gitare Nenada Sinkauza kao da su konstantno bile podređene sekvenceru koji kao da je nemilosrdno određivao tempo koncerta. Čak bih rekao da su braća znala zamijeniti uloge svojih instrumenata kad je Alen s gudalom na žicama svog basa dizao tenzije na način na koji to obično radi električna gitara. I naravno tu je i Quarantotto na bubnjevima kao treće jako uporište benda, uvijek spreman za čitanje misli braće čiji pultovi su bili pretrpani elektroničkim efektima i kabelima. Mazurek je pored truba u tri veličine, svirao i frulicu (pravu pastirsku), a paralelno je znao posegnuti i za raznim šuškalicama i zveckalicama što je pridonosilo i ambijentalnoj punoći cjelokupne zvučne slike, ili bolje kazano zvučnog uragana.
Nije to samo bio koncert, već nešto što bi se moglo prozvati ekspresnim povratkom duha NO Jazz Festivala, onog neuhvatljivog što bježi i riječima koje ga žele opisati, a koji su osjetili svi oni koji su taj festival u prošlosti pohađali. Roj osa i Mazurek kao da su s tom presumpcijom i izašli na pozornicu; ne da tu nešto eksperimentiraju i da eventualno mrko gledaju prema publici ako krene žamor u tihim dijelovima, već da polome sve pred sobom, da stvore fanfarični huk koji gromoglasno vraća NO Jazz Festival u vrhunske gabarite u kojima je bio. Skoro da mogu reći da ne znam tko bi mogao taj Festival koncertom tako predivno ponovno mogao tako fascinantno oživjeti.
Roj osa i Mazurek ruknuli su kao svjetska klasa. Takvog koncerta lako bi se mogao zaželjeti bilo koji festival, ne nužno impro karaktera, jer je suradnja Roja osa i Roba Mazureka plimni val nadahnuća. Nije jazz, ali kao da jest. NO Jazz Festival je opet među nama, sa svim svojim postulatima. A mislio sam uoči koncerta da bi to eventualno mogao biti povod da svi mi okupljeni cendramo o boljoj prošlosti. Kad, ono, izbolo nas do srži, toliko da sretno odemo kući ‘vidati rane’ pred početak radnog tjedna.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
