Druga večer 12. NO Jazz Festivala u Močvari na pozornicu je vratila lanjske goste. Ovo što slijedi samo je pokušaj pretvaranja ushićenja u riječi.
“Vidio sam budućnost rock and rolla i zove se Roj osa,” pomalo ironično sam parafrazirajući Jona Landaua naškrabao na primjerak ploče “Beton kino” Vedranu Peternelu nakon što su braća Nenad i Alen Sinkauz, bubnjar Marco Quarantotto i njihov gost trubač Rob Mazurek sinoć završili svoj nastup na centralnoj večeri 12. izdanja NO Jazz Festivala u Močvari.
Ironično, kažem, jer ono što smo netom čuli teško se može nazvati rock and rollom, a Roj osa jednako teško će se probiti u stratosferu kao Bruce Springsteen sredinom sedamdesetih, što je svojim euforičnim usklikom Landau točno prognozirao. Ipak, jedna stvar u tom citatu nije bila ironična. Naime, vjerujem da je naš ushit sinoćnjim koncertom bio jednak onome koji je i Landau onomad doživio.
Nismo to doživjeli samo mi, već i svi koji su se okupili jučer u klubu na nasipu, a među njima bio je pravi “who-is-who” kako domaće alternativne scene, tako i glazbenih kužera i sladokusaca koji su svojim prisutstvom potvrdili da je projekt braće Sinkauz postao jednom od trenutno najvrijednijih glazbenih pojava. “Hrvatska još nije imala takav bend,” ustvrdio je Peternel i nije pretjerivao.
Da domaća alternativa talentom nimalo ne zaostaje za svjetskom scenom poznato je svima koji dovoljno posjećuju koncerte po zagrebačkim klubovima unazad zadnjih desetak godina, ali sinoć je Roj osa nastupom nadmašio i svjetske standarde. Nije za to potreban neki sasvim očit dokaz kao što je mogućnost da u svoj projekt uvuku svjetske majstore poput Mazureka, dovoljno je doživjeti njihovu glazbu koja je improvizirana unutar nekih grubih okvira, izazovna u pomicanju granica, ali istovremno sasvim pitka i dopadljiva širem spektru slušatelja u svojem miješanju žanrova i stilova.
Nije to što smo sinoć čuli bio jazz, iako je bilo onih momenata koji su evocirali fusion remek-djelo Milesa Davisa “Bitches Brew” koje sam nekidan spominjao u recenziji njihovog novog albuma. Nije to bio, kao što smo ustvrdili, ni rock iako je ovaj put bilo i više od tek upliva u post-rock, pa čak možda i prog vode. Nije to bila ni elektronička glazba iako je katkad zazvučalo kao nekakav uvrnuti eksperimentalni party. Bila je to slitina svega navedenog koja je zbilja zvučala kao neka glazba budućnosti, pa tako valja oguliti još jedan sloj ironije s one misli s početka teksta.
Kad iz ambijentalnih krajobraza krenu u groove, Alen i Quarantotto su, uz možda Kondrada Lovrenčića i Ivana Levačića (Chui, Kries), vjerojatno najbolja ritam sekcija na današnjoj sceni. Nenad je vjerojatno jedini gitarist koji za trajanje istog sola može preplivati cijeli spektar zvuka u kojemu pokriva sve od Marca Ribota do Davida Gilmoura, što je i dokazao sinoć na bisu. Rob Mazurek kao da se sinoć povukao u drugi plan jer je osjetio da su Ose ušle u jedan zvuk u kojemu je dovoljno da njegova truba i indijanski napjevi koje bi pokatkad započeo služe tek kao dekoracija. Itekako lijepa i svakako oplemenjujuća, ali ipak dekoracija.
I u tome leži velika snaga njihove glazbe, jer svake večeri mogu zvučati kao sasvim drugačiji bend. Potvrdit će to oni koji su bili noć ranije u Kući tambure u Slavonskom Brodu, kao i oni koji će doći na njihove naredne koncerte u Splitu, Rijeci i Puli. Ono što je još bitnije, vjerujem da će publika na svakom od tih koncerata biti sretna što ih je čula upravo takve. “To je zapravo nešto vrlo jednostavno,” lakonski će prokomentirati Alen. I vjerojatno jest jednostavno uz toliku dozu talenta i posvećenosti.
Izrazito bitan čimbenik u sinoćnjem dojmu bio je savršen zvuk u Močvari, a kad već naširoko dijelim komplimente, iskoristit ću priliku da kažem da je za nj bio zaslužan Mateo Patekar, mladić koji se u rekordnom roku pretvorio u vjerojatno najboljeg majstora zvuka ne samo mlađe generacije nego i uopće na sceni. Jedna stvar je sigurna, kad njega prije koncerta vidite da se ispred pozornice šeće sa svojim tabletom, znat ćete da vas zvuk te večeri neće razočarati.
Možda najbolju ilustraciju kvalitete sinoćnjeg koncerta načuo sam upravo među glazbenicima koji su mu prisustvovali. Naime, nekoliko njih iskazalo je želju da i sami čim prije uđu u studio nadahnuti onime što su čuli u Močvari. I to nimalo ne čudi. Roj osa naprosto zuji idejama toliko brojnim i različitim da se zarazno šire, množe i oprašuju. Vjerujem da nema veće pohvale nekom glazbeniku od toga da inspirira jednako talentirane kolege, bez obzira na vrstu glazbe koju sviraju.
“Kad napišem sutra report, bit će toliko pun superlativa da mi nitko neće vjerovati,” rekao sam pred kraj večeri organizatoru festivala Mati Škugoru. Vjerovali ili ne, svejedno je. Ja sam vidio budućnost rock and rolla i zove se Roj osa.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
