Jedan od najboljih, ako ne i najbolji debitantski album godine.
Nakon niza kvalitetnih rock sastava koje su iznjedrile ‘nulte’, posljednjih godina kao da je zavladala prilična nestašica nabrijanih klinaca s gitarama, sposobnih da ostave trag dublji od (eventualno) iznadprosječnog albuma prvijenca. Posljedično, sve se teže othrvati dojmu da obraz rock’n’rollu danas ponajprije spašava stara garda, no u slučaju potpisnika ovih redaka, taj je dojam, barem nakratko, uspjela promijeniti australska petorka Rolling Blackouts Coastal Fever.
Ukratko, riječ je o debiju koji gotovo da predstavlja audio udžbenik indie rocka, od korijena šezdesetih do današnjih dana, uz sva najvažnija ‘poglavlja’ poput The Smithsa, R.E.M.-a ili britpopa. Sve će vam biti jasno već poslije uvodnog trolista „An Air Conditioned Man“, „Talking Straight“ i „Mainland“ kojeg krasi gitarska zvonjava Byrdsa provučena kroz filter Johnnyja Marra i Petera Bucka, melodičnost i vokalne harmonije power popa Big Stara te punkerska raskalašenost jednih Replacementsa.
Preveliku sličnost među pjesmama izbjegli su zahvaljujući čak trojici vokala (Fran Keaney, Joe White i Tom Russo), kao i povremenim usporavanjem tempa do razine sjetom osunčanih balada Go-Betweensa ili Crowded Housea („Capuccino City“). Stvari poput „How Long“ prije trideset su godina pisali Pixiesi, pri čemu vrijedi napomenuti kako ćemo utjecaje svih tih glazbenih institucija povremeno sresti i unutar samo jedne skladbe.
Ovo posljednje prvenstveno se odnosi na „Bellarine“, najimpresivniji trenutak „Hope Downsa“ koji dosta uvjerljivo najavljuje da bi Rolling Blackouts C.F. mogli dobaciti jako daleko, možda i dalje od nekih svojih uzora.
Pridodamo li tome i zadovoljavajuće, nerijetko i prilično inspirirane tekstove posvećene odrastanju, provodima i nostalgiji („Sister’s Jeans“), rezultat postaje prilično jasan – jedan od najboljih, ako ne i najbolji debitantski album godine.
Ocjena: 10/10
(Sub Pop, 2018.)