Naslov je možda klikbejt, a možda i nije. Zapravo, naslov je svakako klikbejt i svakako nije.
Španjolska hyper pop genijalka Rosalia nekim me božjim čudom (pun intended) uspjela zaobići sve do njenog friškog, četvrtog albuma “Lux” kojeg sam krajičkom oka pri njegovom objavljivanju vidio u novim izdanjima, ali me, priznajem, omot albuma na kojem je Rosalia u pozi tipičnoj za svetačke kipove omotana u čistu bijelu plahtu, odbio od slušanja. Odmah je to bio signal da se ovdje radi o nečem ‘svetačkom’, a što mi se i potvrdilo nakon što je vatikanski kardinal otvoreno pohvalio spomenuti album, a što, priznajemo, nije baš pretjerano čest slučaj kad se radi o pop zvijezdama i Vatikanu.
O čemu se, onda, zapravo radi?
Prije svega, valja reći da se radi o jednoj o najkompleksnijih i najzanimljivijih učesnica današnje svjetske pop estrade. Rosalia koja danas ima 33 godine već je primila 11 Latinskih Grammya, postala prva izvođačica iz Španjolske koja je nominirana i za ‘pravi’ Grammy u kategoriji najboljeg novog albuma, osvojila je četiri MTV Video Music nagrade i dvije MTV Europe Music nagrade i tri UK Music Video nagrade, u Španjolskoj je imala 13 hitova na broju jedan, Billboard joj je dodijelio ugledan ‘Rising Star Award’, a album “Lux” na Metacriticu je najbolje ocijenjen album 2025. godine.
Čini se zato pomalo blesavim i bespotrebnim uopće davati nekakve sudove o nekome kome je cijeli svijet univerzalno ‘presudio’ s ocjenom ‘izvanredno’.
Prije nego što sam se uopće uhvatio u koštac s njenim novim albumom, napravio sam tri koraka unazad pa prvo preslušao njen prekrasan prvijenac novog flamenca “Los Angeles”, zatim njen drugi studijski album “El Mal Qurer” koji je zapravo snimala kao svoj završni rad na Catalonia College of Music i za koji odgovorno tvrdim da je apsolutno remek-djelo i superiorno izdanje u njenom katalogu, a onda dalje i “Motomami” koji mi je teško probavljiv jer se pak radi o eklektičnom albumu ‘alternativnog reggaetona’ s cijelim čudom žanrova utrpanih u ovaj najgori, od flamenca i hip-hopa pa do bolera i još koječega. U svakom slučaju, brzo je postalo jasno da je riječ o umjetnici koju ‘zanimaju sve stvari’ i koja s lakoćom sve te stvari amalgamira u nešto što onda čini njen prepoznatljiv pop stil.
Konačno dolazimo i do albuma “Lux” koji nije nimalo manje kompleksan zalogaj, čak možda i jedan kojeg je teško sažvakati, a još teže progutati.
“Lux” broji 15 pjesama podijeljenih u četiri cjeline, bavi se životima poznatih svetica, tekstovi su pisani i pjevani na 14 jezika, ovisno o tome o kojoj se svetici radi, a Rosalia je tri godine radila samo na uvježbavanju pjevanja na svim tim jezicima, uz stručne suradnike poput raznih prevoditelja i fonetičara. Svakako se, dakle, radi o impresivnoj predanosti i megalomanskoj viziji, pogotovo kad se u obzir uzme da album ima i mnoštvo muzičkih suradnika kao što su Björk, Carminho, Estrella Morente, Sílvia Pérez Cruz, Yahritza y su Esencia, Yves Tumor, Charlotte Gainsbourg, Guy-Manuel de Homem-Christo, Noah Goldstein i Pharrell Williams, a što samo dodaje na impozantnosti cijele priče.
Impozantnost je ovdje ‘the name of the game’ i to upravo ona kičasta, vatikanska impozantnost. “Lux” je album koji bi, kada bi ga morali naslikati, izgledao kao neki hibrid Gustava Klimta i Hieronymusa Boscha. Sve je tu u neograničenim količinama zlata koje lako obmanjuju, zasljepljuju i fasciniraju siromašni puk, sve je prepuno onih usiljenih izraza lica na svetim kipovima i slikama, sve pršti od raskošnih halja i mirisa raznih mirodija, ali koji su svi u jednom istom shizofrenom loncu u centru Boschovog quadriptycha na Eurovizijskoj pozornici.
Muzički, ono što dominira je u ovom slučaju orkestralnost i to ona pop orkestralnost koja zvuči poput kakve ‘orkestar mašine’, bez ona prave dubine i emotivnosti koju orkestralnost inače donosi. U prvoj cjelini albuma, od uvodne “Sexo, Violencia y Llantas” pa do “Porcelana”, muzički interesantno dominira upravo Island. Ne kažem to zato jer je na albumu gostovala Björk, nego jer glazba podsjeća na nešto što bi snimili Sigur Ros u fazi albuma “Takk…” i “Með suð í eyrum við spilum endalaust”.
Taj Island je onda obojan flamencom, operom i crkvenim zborovima, baladnim pop klavirima, istrzanim ritam mašinama, dvojezičnim tekstovima i još koječim. Najbolji primjer je pjesma “Berghain” koja na albumu zauzima centralno mjesto i vrhunac je pretjeranog rokoko kiča, samo da bi se stvari u sljedećoj cjelini ponešto smirile i preuzele obličje očekivane suvremen pop glazbe, a na kraju se još jednom transformirale u gotovo misne komade kao što je “Memoria”. Sve to i ne čudi, ako u obzir uzmemo da se album bavi portretiranjem svetica, kako je to opisala Rosalia, istraživanjem ženske mistike, transformacijom i spiritualnošću i u tom je smislu opisani muzički pristup logičan i opravdan.
Valjalo bi sad pokušati i odgovoriti na pitanja s početka ovog teksta. Kako uopće dati nekakav sud o nečemu što je pobralo univerzalne pohvale, a pogotovo ako se taj sud ne slaže sa hvalospjevima kritike i publike? Recimo tako da kažemo kako je “Lux” u svakom slučaju izvrstan i zanimljiv album, odlično osmišljen i izveden i predstavlja značaj odmak od većine toga što možemo čuti na nekakvoj mainstream pop sceni, ali nije za svakoga. Kako sad nije za svakoga, ako samo na Spotifyu ima 42.1 milijuna slušanja?
Pa, isto kao što je i kršćanstvo predominantna svjetska religija, ali to ne znači da nema ostalih religija. Hoću reći, na ovome svijetu ima značajno više ljudi od ovih 42.1 milijuna i nema ničeg lošeg u tome što potpisnik ovih redova nije jedan jedan od njih.
“Lux” naprosto nije nešto što se meni dopada, ali to ne znači da se neće dopasti milijunima drugih ljudi, niti znači da album nije dobar i da ga ne treba poslušati. Odličan je, a posebno za one koje privlači takva tematika i estetika, puna očekivanog kršćanskog religijskog patosa i kiča. To nas dovodi i do naslova teksta, ‘vatikanske bižuterije’. Ovaj album u svojoj suštini zapravo i jest bižuterija. Na kraju, bižuteriju nose milijuni, a samo neki si mogu priuštiti pravi nakit. S druge strane, to je ‘vatikanska bižuterija’ pa je prema tome i značajno skuplja od obične bižuterije jer sve vatikansko je skupo.
S druge strane, činjenica da je pohvala ovakvom jednom albumu na kojem dvije pjesme čak imaju i etiketu eksplicitnog sadržaja stigla upravo iz Vatikana, svemu daje i određenu subverzivnost. Ovaj album na neki je način i španjolska inkvizicija koju nitko nije očekivao jer, kako kažu Monty Pythoni, nitko nikada ne očekuje španjolsku inkviziciju.
Osobno, album po objavi ovog teksta vjerojatno više neću slušati, ali ću se vrlo rado i često vraćati njenom prvijencu ili osobnom favoritu “El Mal Qurer”. “Lux” zato prepuštam ljubiteljima eurovizijskog i kršćanskog spektakla, a ocjenu tipično kršćanski, dakle licemjerno, dajem također 10/10, da i ovdje stoji pored svih ostalih desetki koje su albumu dali AllMusic, Consequence, Guardian, MusicOMH, NME, Rolling Stone i Metacritic.
Ocjena: 10/10
(Columbia, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
