Rowland S. Howard ‘Teenage Snuff Film’ – svjetlost iz najcrnje dubine mraka

Više od dvadeset godina nakon izvorne objave, “Teenage Snuff Film” je prošli tjedan doživio svoje prvo službeno izdanje u Sjedinjenim Državama, a istovremeno, Mute reizdaje oba Howardova solo albuma u Europi.

Rowland S. Howard “Teenage Snuff Film”

Dovoljno je samo baciti pogled na bilo koju od fotografija australskog glazbenika Rowlanda S. Howarda, na raščupanu kosu i lice ispijeno od bola i ovisnosti sve do kostiju lubanje, da zaključite kako više nego stvarnoj osobi nalikuje nekoj karikaturi “gotičara” koja je mogla nastati iz pera Tima Burtona. Nije čudo ni da njegova gitara zvuči jednako tako kako on izgleda, njezin reski zvuk je bolan i kao da dolazi iz najcrnje dubine mraka gdje se taloži sva patnja ovoga svijeta.

Howard je prvu slavu stekao svirajući u prvim bendovima Nicka Cavea, post punk sastavima The Boys Next Door i The Birthday Party, prije nego se pridružio Crime & the City Solution pod vodstvom Simona Bonneyja, da bi preuzeo krativne uzde u s These Immortal Souls s kojima je snimio dva albuma krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Surađivao je s impozantnim popisom glazbenika koji uključuje imaena kao što su Lydia Lunch, Nikki Sudden, Barry Adamson, Einstürzende Neubauten, Jeffrey Lee Pierce i Henry Rollins, a naposljetku započinje i samostalnu karijeru i objavljuje albume “Teenage Snuff Film” (1999.) i deset godina kasnije, prije smrti, “Pop Crimes”.

Više od dvadeset godina nakon izvorne objave, “Teenage Snuff Film” je prošli tjedan doživio svoje prvo službeno izdanje u Sjedinjenim Državama i to na etiketi Fat Possum Records koja je uvelika zasluna za veliku eksploziju sirovoga bluesa s prijelaza stoljeća ključnim igračima kao što su Junior Kimbrough, RL Burnside, T-Model FordBob Log III. Istovremeno, Mute reizdaje oba Howardova solo albuma u Europi.

Već sam naslov albuma “Teenage Snuff Film” vjerojatno kod prosječnog slušatelja budi osjećaj nelagode i u tom je smislu u potpunosti u skladu s njegovim sadržajem. Pjesme na njemu često su mračne i nasilne tematike, ali njihov je zvuk ujedno sladak i zavodljiv, pa djeluje poput droge koja, premda je štetna, ujedno donosi i neupitan osjećaj ugode. Ako se pitate kako je moguće istovremeno stvarati osjećaj nelagode i ugode, onda ste već na tragu onoga što Rowlanda čini vanserijskim umjetnikom.

Kao autor, Howard je uvijek bio sposoban rastovriti pjesmu već prvim ubojitim stihom. Dovoljno je prisjetiti se pjesme “Shivers” koju je napisao za svoj bend The Young Charlatans kad mu je bilo tek šesnaest godina! “I’ve been contemplating suicide,” započinje ta skladba koju će tijekom karijere često pjevati i Nick Cave, “But it really doesn’t suit my style.” U sličnom tonu započinje i “Teenage Snuff Film” pjesmom “Dead Radio”: “You’re bad for me like cigarettes, but I haven’t sucked enough of you yet,” prije nego nam servira jedan od boljih kupleta karijere s: “I’ve lost the power I had to distinguish/Between what to ignite and what to extinguish.” Cijela stvar će eskalirati na pola pjesme u instrumentalnom kaubojskom “refrenu” koji predvode gitara i gudači, a koji daje naslutiti u kakvu će razornu moć postizati ova ploča u svom nastavku.

U sličnom je tonu izvedena i “She Cried”, obrada ženske pop skupine The Shangri Las iz šezdesetih, koja u Rowlandovom aranžmanu djeluje srodnije nečemu iz kataloga američkog kantautora Leeja Hazlewooda čiju je “Some Velvet Morning” prethodno obradio u duetu s Lydijom Lunch. No, “She Cried” nije jedina neobična i neočekivana obrada na “Teenage Snuff Film”, tu je i njegovo ponovno izmišljanje megahita “White Wedding” Billyja Idola kojoj je kirurški odstranio svu bombastičnost i prenapuhanost iz crtanoga filma pretvorivši je u nešto što zvuči upravo onako kako bi on to sam napisao. A kad smo već kod obrada, ovdje valja napomenuti kako će Rowland u izvođenju tuđih pjesama najviše zabljesnuti tek na “Pop Crimes” gdje obrađuje “Nothin'” Townesa Van Zandta, izvođača koji mu je po senzibilitetu kao i po životnoj priči mnogo bliskiji od Idola i The Shangri Las.

“Teenage Snuff Film” prelazi u višu brzinu žešćim post punk ritmom pjesme “Exit Everything”, jednoj od dvije pjesme s albuma čije trajanje prelazi sedam i pol minuta, a na kojoj gitara vrišti i plače još jednom zaogrnuta vrtoglavim gudačkim dionicama i ovdje zvuči jednako divlje kao u najluđim danima s The Birthday Party. No i to je dječja igra prema finalnoj “Sleep Alone” koju Howard pjeva režeći stihove poput: “My love, I’ll show you nothing, I’m a misanthropic man.” Ako tome dodamo i završne minute u kojima čujemo samo feedback gitare, teško je uopće i zamisliti kako su se ljudi osjećali na njegovom sprovodu kada je puštena ova pjesma.

Na ovom albumu osim Rowlanda i povremeno već spomenutih gudača uglavnom sviraju samo basist Brian Hooper i slavni kolega iz The Birthday Party i Crime and the City Solution, Mick Harvey ovaj put na bubnjevima, ali ta komorna postava itekako je u mogućnosti stvoriti zvučnu oluju kada je to potrebno. Slična će se postava zadržati i na “Pop Crimes”, ali tada im se pridružuje i J.P. Shilo kojega smo nedavno imali prilike gledati u Zagrebu s Harveyjem, a jedna od njegovih dužnosti na albumu je navedena i kao “general strangeness”.

Za potrebe ovog teksta za komentar sam zamolio i svog dragog prijatelja i kolegu iz benda Moskau, druga Ivana Grobenskog, budući da smatram kako Howard ni na jednog drugog izvođača na našoj sceni nije u toj mjeri utjecao. Naravno, Groba nije razočarao: “Rowland S. Howard svira onako kako Krležin Michelangelo u Sikstini slika “Dan gnjeva Gospodnjeg” – bjesomučno se bije sa sjenama svojih priviđenja i u bolovima bogorodnim i krvavim svoje plodove izbacuje, a slušatelji se tome i dan danas čude kao onaj prvi i drugi famulus. I zaista, Howard je gori i od Lucifera, jer ovaj je nositelj svjetla, a Howard je sebe prozvao svjetlom samim. Eto, tako Howard svira.” Što tome dodati i zašto?

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X