‘RuizRadioRevolution’ s dobrim povodom i razlogom u nazivu ima riječi ‘radio’ i ‘revolucija’. Samo što bi se stvarno trebala dogoditi revolucija da se pjesme s istog zavrte na većini domaćih radio postaja. Šteta za te radio postaje, jer grupa Ruiz to uistinu zaslužuje.
Legitimno je pravo svih onih koji prate recenzije da nam prigovore da ova dobrano kasni. Ali eto, dok se ovaj mladi portal ušemio s Geenger Recordsom, dok su se izvrtjeli godišnji odmori, prošlo je vremena do prve pošiljke…
No ipak ćemo se u slučaju zagrebačke grupe Ruiz držati one da nikad nije kasno za dobar bend koji zaslužuje medijsku pažnju pogotovo od medija za koji se predstavljamo, a nekako sad se čini da je i dobar trenutak dobar dok klubovi još uvijek rade križaljke za jesenji program. Da se razumijemo, nismo s nikim iz Ruiza dobri prijatelji, dapače niti se ne poznajemo, pa je to utoliko bolje kad je riječ o glazbi. A u tom segmentu ima puno riječi hvale za „RuizRadioRevolution“.
Za početak dugo vremena domaća rock produkcija nije ispljunula jedan tako kompaktan i žestok album koji se ne rasipa u dosadi ili umoru nakon treće pjesme. Ruiz baštine široki spektar utjecaja. U njihovoj glazbi se osjete Nirvana, Arctic Monkeys, At The Drive-In, Queens Of The Stone Age, ali i stariji punk manirizmi Dead Kennedysa i Sex Pistolsa. Izričaj im je na engleskom jeziku, što je svakako dobro jer je komparacija sa stranom scenom razgovjetnija, a zaključak da je riječ o bendu koji solidno drži vodu u svjetskim razmjerima je također jasan kao dan.
Uostalom kome bi Ruiz uopće u ovoj rapidno poseljačivanoj državi pjevali na materinjem jezikom uz glazbu koju mentalitet većine općenito ne trpi? Stoga je bolje i za one koji ih vole i za njih same da iskreno guraju u smjeru koji osjećaju, a ne koji im je nametnut, jer odavno je ispucana i zabluda da istinski rock bend u Hrvatskoj može uspjeti jedino ako se odluči za hrvatski jezik. Ne prodaje više nitko, a pogotovo rokeri, na kom god jeziku pjevali. A kad se svemu tome doda da u povijesti hrvatske diskografije (ne jugoslavenske) nitko nikada nije imao muda izaći sa službenim brojkama prodanih nosača zvuka, onda čemu uopće trud dodvoravanja bilo kome na uštrb vlastitog umjetničkog izričaja? U današnje vrijeme još manjih tiraža to više nikome neće pasti na pamet, iako bi bilo lijepo, pa čak i katarzično iscjeljujuće kad bi se pojavili brojevi koji nimalo ne bi govorili u korist kulturnih potreba jedne kulturne nacije. Možda bi se u toj situaciji uspješno riješili bar jednog dijela bremena licemjerja koje nas tlači i tjera na međusobno podbadanje nizašto.
Da ne bi bilo zabune, ova konstelacija se savršeno uklapa u recenziju albuma „RuizRadioRevolution“, koji je u svojoj srži iskren, odvažan, moderno koncipiran i zanatski i umjetnički oblikovan na zavidnom nivou. Riječ je o albumu koji ušutkava licemjerje i oslobođen je doživljaja „da je to domaći bend“ pa da ga sad treba gledati drugačijim očima i slušati drugačijim ušima. Za tim nema potrebe, Ruiz su naš svjetski izdanak i kao takvog ga treba tretirati (bez imalo milosti – za njihovo dobro).
Trojka koju čine Tomislav Šnidarić, Marko Kalčić i Janko Kezele zvuči kao da su članovi benda išli u istu školu s Alexom Turnerom u Sheffieldu ili bili susjedi Kurtu Cobainu u kamp prikolici u Aberdeenu. A opet riječ je o bendu iz Zagreba. Zagreba koji je u vrijeme novog svjetskog poretka postao samo još jedna u nizu urbanih rupčaga u kojoj mladi čovjek nema previše izbora. Pa ako nije sklon kriminalu, onda se laća gitare.
Ruiz upravo tako zvuče od uvodne „Go Go Go“ do posljednje „Now I Wanna Be You“. Glazba im miriše na mračna i zapišana predgrađa iz kojih vrišti beznađe. Iz grupe pak izvire bijes, ironija i ritam koji ne gubi snagu i dah. Ruiz je bend koji se glazbeno izdignuo i koji ne upada u klišejiziranu igru tipičnu za mnoštvo zagrebačkih grupa opterećenih pridavanju pažnje zemljopisno-etničkih koordinata i nekog lokalnog štiha umjesto na to kako se osjećaju. U tom pogledu Ruiz je svjetski bend koji rapidno napreduje, ako se „RuizRadiorevolution“ usporedi s prethodnim „Erupt!“ na kojem grupa još nije imala dovoljno razrađen vlastiti zvuk.
No situacija se promijenila na bolje i osjeća se da će potpunu prepoznatljivost grupa dobiti sa sljedećim uratkom jer u korist svemu ide iznimno kvalitetan vokal Tomislava Šnidarića čiji potencijal još više može doći do izražaja. Samo im treba držati fige da ostanu na engleskom jeziku, jer ako kojim slučajem pređu na hrvatski, to će biti dan kad su potpisali poraz, jer će tog trenutka zatvoriti svoju glazbu u okvire istog onog zapišanog predgrađa u kojem su jednom davno odlučili izgraditi katapult za neki bolji svijet, dakako onaj mentalni.
Ocjena: 8/10
(Geenger Rocerds, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
