Američki rock bend iz Memphisa na svom sedmom albumu nudi isuviše puta prožvakanu heavy formu u kojoj potpuno gubi na originalnosti. Neke stvari u životu je bolje preskočiti.
Stilski okarakteriziran kao post grunge, američki bend Saliva pripada tipičnoj mainstream struji današnjeg američkog rocka prilagođen radiofoničnosti za lude vikend izlaske američkih tinejdžera. Ukratko Saliva je više uronjen u zvuk grupa losanđeleske glam metal scene iz osamdesetih poput Motley Cruea, nego u oporost prvaka iz Seatlea kao što su Nirvana i Pearl Jam. Dakle nabrijani gitarski rifovi u kombinaciji s pijevnim refrenima tipični za mačističku rock pozu u kojoj vlada volim te / ne volim lirika.
Da Saliva ne nudi previše uzbuđenja ni američkim tinejdžerima svjedoči i to da na top listama nikad nije postigla značajniji uspjeh u petnaest godina djelovanja, a kamo li da je grupa ugrozila jedan Nickelback s kojim je de facto u istom fahu. Riječ je o momcima odanima svome stilu u pravovjernoj rokerskoj filozofiji koja koliko im pruža zadovoljstva ih istovremeno i ograničava da probiju neke okvire i napravi nešto uistinu vrijedno pažnje.
Sve tu štima po pitanju zvuka i produkcije, ali samo na zanatskom nivou, pa bend postiže najveće uspjehe u ciljanim projektima kao što je uvrštavanje pjesama u špice wrestlerskih show programa, horor filmova i igrama za igraće konzole.
Sedmi studijski album „Under Your Skin“ ne nudi previše uzbuđenja, osim konstatacije da je taj zvuk, stil i poza zahvaljujući mnogima prije Salive uistinu ušao pod kožu, ali tamo više ne izaziva neke posebne reakcije. Ni ježenje, ni svrbež. To je odavno glazbena konfekcija koja je kroz Pro Tools uštimana da bude eksplozivna i efektna, ali ne nudi nikakvu dubinu, a iz prošlosti heavy metala baštinjeni su uglavnom manirizmi koji su još koliko toliko imali smisla dok prvo Guns N’ Roses nisu sahranili Warrant, Dokken, Poison i ine predstavnike hair metala, nakon čega su im Alice In Chains, Mother Love Bone i Soundgarden isklesali epitaf.
Saliva se na „Under Your Skin“ trudi koketirati i s modernijim elementima, pa poseže i za repanjem ( „Badass“, „Hate Me“, „Burn It Up“ i „Spotlight“) koje zvuči puno slabije i od Linkin Parka, i od Limp Bizkita, i od Kid Rocka. Posebno bolne točke su tzv. laganice koje zvuče kao loše kopije radova Desmonda Childa, skladateljskog velikana pop rocka koji je svojim umijećem tijekom osamdesetih u zvjezdane visine lansirao ime kao što je Bon Jovi, a u vrh vratio Aerosmith, Kiss, Cher i Alicea Coopera.
Da se bar radi o grupi koja ima smisla za humor u tome što radi poput jednog Darknessa pa da sve to posjeduje jednu drugu dimenziju, no nažalost Saliva svoje „poslanje“ shvaća jako ozbiljno i u tu nema pomoći. Dovoljno govori to što od albuma punog naizgled moćnih refrena nakon 5-6 preslušavanja ništa ne ostaje u glavi.
Ocjena: 5/10
(Island / Universal Music, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
