Sam Amidon ‘Lily-O’ – upečatljivi jecaj prvih američkih doseljenika

Mladi američki folk glazbenik Sam Amidon svoj je glazbeni dom i inspiraciju pronašao na Islandu.

Sam Amidon 'Lily-O'
Sam Amidon ‘Lily-O’

Od svog drugog album „All Is Well“ iz 2008. Sam Amidon za producentskim pultom upošljava Valgeira Sigurðssona čovjeka koji je radio s domaćim velikanima Björk i Sigur Ros, ali i sa svjetskim facama kao što su Brian Eno, Damon Albarn, Bonnie ‘Prince’ Billy, Ben Frost i mnogi drugi.

Njegov Greenhouse studio inspiracija je za mnoge, a to je priznao i Sam Amidon. To je mjesto gdje se osim snimanja preslušavaju stare ploče i raspravlja o glazbi. Za nastanak albuma „Lily-O“ presudno je bilo jedno večernje preslušavanje „We’ll Be Together Again“ Pata Martina iz 1976., da bi potom na red došlo slušanje „Jesus Maria“ Jimmy Giuffre Trija. Uslijedile su i lekcije bendžiste Jeffa Davisa i Sam Amidon bio je spreman uroniti u ono što je kasnije objedinjeno pod naslovom „Lily-O“, a to je skup njegovih i tradicionalnih američkih pjesama koje je odsvirao i otpjevao uz pomoć gitarskog genija Billa Frisella, Shahzad Ismailyja na basu i Chrisa Vatalara za bubnjevima. Za miks pultom je i ovog puta bio Valgeir Sigurðsson.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=74bossGZ4GY[/youtube]

Amidonov vokalni stil može se smatrati jedinstvenim u folk izričaju jer pored toga što je duboko ukorijenjen u tradiciju, ako se posegne i do Woodyja Guthrieja,  opet unosi mnoštvo novih elemenata kojima otvara prostor improvizaciji Frisellu i pratećem bendu. Također kao da je u zraku ostala zabilježena izoliranost Islanda i ambijent dugih hladnih polarnih noći. Kompletno ozračje albuma je kao da ga s lakoćom i tek osmišljenom improvizacijom izvodi bend u nekoj planinskoj kolibi američkog Stjenjaka ili istočnijeg Appalachiana koju je zatrpao snijeg ‘do proljeća’, pa je sviranje idealna stvar za kraćenje vremena.

Koliko uvodna „Walkin’ Boss“ izgrađuje taj ambijent, toliko je predivno ono što kasnije dolazi s primjerice „Down the Line“, „Blue Mountain“ ili pak s naslovnom „Lily-O“ u kojima Amidon mantrički de facto drži melodijsku i ritam liniju dok bend iza njega ima otvorene ruke za improvizaciju, ostavljajući taj topli napukli vokal da u zvučnoj slici stoji sam, kao da predstavlja i nadu i očaj prvih pionira zapada kojima je novi kontinent pokazao zube. S druge strane istovremeno postiže i idiličnu pastoralnu sliku u kojoj je zamrznut protok vremena.

„Lily-O“ je bez sumnje vrhunski izveden u tehničkom smislu, a opet svi uključeni u njega vješto su izbjegli guranje toga u prvi plan što bi svakako narušilo sliku prirodnog sviračkog fluida koji je isključivo u funkciji otvaranja novih (glazbenih) vidika i tople i razumljive čulnosti. Sam Amidon je ime koje ne treba gubiti iz vida.

Ocjena: 9/10

(Nonesuch/Dancing Bear, 2014)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X